Kada se danas govori o svjetskim dometima poljske kinematografije najčešće se uz još vitalna veterana Andrzeja Wajdu (koji je uz Kawalerowicza, Munka, Forda i Jakubowsku najzaslužniji da su Poljaci, prvi među socijalističkim zemljama, u drugoj polovici pedesetih dosegli vrhove svjetske kinematografije) spominje prerano preminuli Krzysztof Kieslowski, ali njegov je dvije godine stariji kolega Krzysztof Zanussi (1939) bio, barem u sedamdesetima, i u svjetskim razmjerima još cjenjeniji.
U tom desetljeću, u kojem se poljska kinematografija nakon pada u prethodnih deset godina, uzrokovanog političkom stegom, vraća među najzanimljivije u svijetu, Kieslowski se afirmira kao jedan od vodećih svjetskih dokumentarista i uspješan autor TV-filmova, dok u igranom filmu prvi veliki uspjeh postiže tek 1979. s Kinoamaterom (u kojem Zanussi u maloj epizodi igra samoga sebe) da bi tek kasnije postao velikan europskog filma. Zanussi koji se uz studij fizike, a potom filozofije, vrlo uspješno bavio amaterskim filmom, te je tek nakon toga upisao filmsku akademiju u Lodžu, već je igranim prvijencem Struktura kristala (l969) privukao veliku pozornost i navijestio bavljenje moralnim i etičkim dilemama protagonista koji se lome između idealizma koji im donosi unutrašnje zadovoljstvo, ali i vrlo težak život u autoritarnom društvenom okruženju i konformizma kojim uspijevaju postići materijalne dobrobiti, ali zapravo gube dušu. U tome se zapravo od početka vidi duboki utjecaj katoličke tradicije (koji će i kod Kieslowskog kasnije biti primjetan, iako nešto manje naglašen). No, taj njegov vjerski osjećaj nije uvijek vezan sa crkvenim tumačenjem vjere, pa je i to vjerojatno bio razlog zašto njegova ekranizacija biografije pape Ivana Pavla II Iz jedne daleke zemlje (l981) u talijanskoj produkciji nije postigla veći uspjeh. Zato bi se možda moglo ustvrditi da je za razumijevanje Zanussijeva svjetonazora i prosedea ključna sekvenca iz jednog od njegovih najzanimljivijih filmova Iluminacija (l973) u kojem je filmski postupak s dominacijom dugih kadrova, namjerno usporenim ritmom i sumornom fotografijom koji stvaraju za njegove filmove karakterističnu atmosferu doveden do krajnjih granica nastojanja da filmska slika sugestivno tumači psihička stanja junaka. U toj sekvenci filozof Wladyslaw Tatarkiewicz objašnjava pojam iz naslova filma i između ostalog kaže: “Iluminacija nije ekstaza bez misli, zanos, nego naprotiv posvećenje misli. Da biste dosegli taj stupanj nužna vam je jedino čistoća vašeg srca koja je mnogo značajnija od rada vašeg mozga”. Gotovo da bi se moglo kazati da Zanussijevi filmovi (ponajprije oni iz sedamdesetih, ali i Godina mirnog sunca (l984), te sjajna serija jednosatnih TV-filmova Priče za vikend (l996/7), prikazana na HTV-u 1999, koja bi se - iako nije postigla takav međunarodni uspjeh - mogla usporediti s Kieslowskijevim Dekalogom) djeluju poput tako shvaćenih iluminacija, u što će se moći uvjeriti i naši filmofili za koje Filmski centar prikazuje neka od najistaknutijih ostvarenja iz najuspješnijeg desetljeća njegovog opusa. (Tomislav Kurelec)