Posrijedi je ciklus koji će nedvojbeno pružiti užitak gledateljima, pa i onima koji su nekoć davno vidjeli neke od izabranih filmova, te mlađim generacijama koje se s djelima ovog autora, ali i mnogih drugih značajnih filmaša, rijetko imaju prilike sresti



Iako je veliki poljski redatelj Krzysztof Zanussi (rođen 1939.) u ovom stoljeću snimio još šest filmova, posljednji koji pripada prošlom (a ujedno i najnoviji u ovom ciklusu) Život kao smrtonosna seksualno prenosiva bolest (Zycie jako smiertelna choroba przenoszona droga plciowa, 2000.) za one koji u nas barem djelomice poznaju njegov opus svojim će se naslovom učiniti potpuno netipičnim za autora koji se kao iskreni vjernik (iako to nikada u svojim filmovima ne iskazuje deklarativno) u svojim ostvarenjima bavio moralnim dilemama koje su se najčešće u tipičnim, nerijetko i potpuno svakodnevnim situacijama postavljale pred njegove likove. Oni nastoje otkrivati dublji smisao vlastita postojanja, a Zanussi dovodi do krajnjih konzekvenci traženje filmske slike adekvatne psihičkim stanjima. Život kao smrtonosna seksualno prenosiva belest 2000. osvojio je sve najznačajnije nacionalne nagrade, te niz međunarodnih među kojima se ističe pobjeda na uglednu festivalu u Moskvi, a njegov je naslov mogao izgledati kao nagovještaj promjene autorove estetike, no riječ je tek o zanimljivom autoironijskom odmaku koji je Zanussi prepisao s grafita na kući u susjedstvu. Jer njegov je protagonist liječnik koji saznaje da boluje od raka i film se uz zanimljivu priču bavi i njegovim nastojanjem uspostavljanja ravnoteže između racionalnosti i vjere, ljudskosti i duhovnosti, smrtnosti i vječnog života.

A sličnim temama ili bar nekima od njih, povezanima s problemima svakodnevnoga života, Zanussi se bavio već i na početku profesionalnog rada na filmu. On je doduše najprije studirao fiziku, pa filozofiju, ali je cijelo to vrijeme snimao amaterske filmove koji su osvajali nagrade. To ga je potaklo da se upiše na filmsku akademiju u Lodžu, gdje je diplomirao 1966. kratkim igranim filmom Smrt provincijala (Śmierć Prowincjala) koji osvaja nagrade na više međunarodnih festivala. Iako je u šezdesetim godinama prošlog stoljeća poljska kinematografija u krizi zbog represije partije na vlasti, pa njene velike nade Polanski i Skolimowski emigriraju, Zanussi ipak hrabro debitira sa Strukturom kristala (Struktura krysztalu, 1969.) o dvojici fizičara koji kreću suprotnim putevima – jedan kompromisima stječe visok položaj, a drugi, “nesavitljiviji” završava u meteorološkoj stanici u zabiti. Već tu se vide temeljne odrednice njegovog opusa: preokupiranost etičkim problemima suvremenog svijeta i istraživanja u filmskom izrazu (spori ritam, dugi kadrovi, sugestivna atmosfera filmske slike koja se koncentrira na istraživanje duhovnih raspoloženja). To mu donosi priznanja kritike i međunarodne nagrade, te postaje uz Andrzeja Wajdu najcjenjeniji poljski filmaš sedamedestih. Tromjesečna bilanca (Bilans Kwartalny, 1974) privlači i širu publiku dilemom izbora životnog puta na primjeru žene koja je prešla tridesetu, a u rutini svakodnevice ne nalazi smisla. Kameleon (Barwy ochronne, 1976) je uz Wajdinog Čovjeka od mramora (1976) najuspjeliji primjer tada prevladavajućeg društveno-kritičkog usmjerenja poljske kinematografije koja i pored protivljenja u tom trenutku nešto liberalnije vlasti otvara nove prostore slobode ne samo na filmu i umjetnosti nego i u društvu.

U osamdesetima dolazi do uspostave „ratnog stanja“, svojevrsne vojne diktature, pa Zanussi uglavnom radi u SR Njemačkoj u kojoj je zapažene TV-filmove počeo snimati još potkraj prethodnog desetljeća. U Italiji 1981. realizira Iz jedne daleke zemlje (Da un paese lontano), biografiju pape Ivana Pavla II. Ipak u tom mu je razdoblju najznačajniji film (i posljednje njegovo djelo koje je u nas prikazivano na redovitom kino-repertoaru) Godina mirnog sunca (Rok spokojnego slońca, 1984.) u poljsko-američko-njemačkoj koprodukciji. Radnja se zbiva neposredno nakon Drugog svjetskog rata uz novu granicu Poljske i Njemačke, gdje se između Poljakinje koja je u ratu postala udovicom i američkog vojnika rađa ljubav koja je za Zanussija onaj element ljudskosti koji može nadvladati posljedice ratnih užasa. Za razliku od većine ostalih filmova Zanussi se ovdje ne koncentrira samo na intimističku dramu koja se bavi s nekoliko jako naglašenih etičkih pitanja, nego ne samo kroz protagoniste nego i brojne ostale likove naznačuje složenost mnogih problema dramatičnih dana nakon završetka rata. Tako ostvaruje jedan od najsloženijih, a zahvaljujući sjajnim interpretacijama Maje Komorowske i Scotta Wilsona, dojmljivoj vizualnoj ljepoti i majstorskom doziranju ritma i jedan od svojih najboljih filmova.

Posljednjih dvadesetak godina Zanussi pretežno snima u Poljskoj, a naša je publika imala svojedobno priliku vidjeti na HTV-u njegovu vrlo dobru seriju Vikend priče (Opowieści weekendove, 1996 – 2000) o običnim ljudima u svakodnevnim situacijama kroz koje Zanussi dosljedno iskazuje svjetonazor i opet neizravno govori o bitnim etičkim i moralnim pitanjima suvremenog svijeta. Ipak uglavnom radi filmove od kojih neki uz koproducente iz njegove domovine imaju i one iz drugih zemalja kao iz Velike Britanije, Švedske i Danske u jednom od najboljih ostvarenja tog razdoblja - Dodiru (The Touch, 1992.), kompleksnom djelu o položaju umjetnika i njegovom odnosu prema drugima, o raznim oblicima ljubavi i izabiranju pravog puta, te ponovo o smislu života i moralnih dilema i izbora.

Ovaj ciklus jednog od velikih poljskih i europskih redatelja nedvojbeno će pružiti užitak gledanja i onima koji su nekoć davno vidjeli neke od tih filmova, a i mlađim generacijama koje se s djelima ovog autora, ali i mnogih drugih značajnih filmaša rijetko imaju prilike sresti. (Tomislav Kurelec)