Iako je Dekalog nastao na zalazu rigidnoga poljskoga komunizma, Kieślowskom, kao da je već tada bilo jasno da dugo čekana demokratizacija istočnoga bloka neće riješiti duboke, intimne probleme čovječanstva



Kada se potkraj osamdesetih, kao najbolji poljski i europski film 1988. ovjenčan i Zlatnom palmom, u kinima pojavio Kratki film o ubijanju Krzysztofa Kieślowskog, bio je razlogom za bezbroj pitanja. Je li moguće da je takav, žestoko metafizičan, šokantno naturalističan i slikarski impregniran film snimljen u televizijskoj produkciji, i to istočnoeuropske zemlje? Je li moguće da još postoji filmaš koji, u doba bešćutne ironije, cinizma, relativiziranja svih vrijednosti i pretvaranja smrti u humorni spektakl, ozbiljno razmišlja o etici, a pritom aranžira pred kamerom jezovito 'privlačan' spektakl dvostrukog ubijanja? Premda je imao već dvadesetak godina filmskoga staža, mnogi su se pitali tko je uopće taj 'staromodni' Poljak koji hoće biti samo 'svoj' dok se svi drugi obilato postmodernistički 'referiraju'? No, ubrzo je postalo jasno da Kratki film o ubijanju, izdvojen za kino-prikazivanje kao središnja, peta epizoda TV serije Dekalog (1987/88) zajedno s Kratkim filmom o ljubavi (Dekalog 6), nije nikakav slučajni pogodak, nego ekstrakt čvrsta autorskoga sustava, s podjednako jakom etičkom i estetičkom vertikalom. Za takav zaključak trebalo je vidjeti, ako ne i ranija ostvarenja iz sedamdesetih osamdesetih, a onda barem ostale epizode Dekaloga, inspirirana Božjim zapovijedima, a potom i oporučnu trilogiju Tri boje: Plavo (1993), Bijelo (1994) i Crveno (1994), koje je nakon pada željezne zavjese Kieślowski većim dijelom realizirao u Francuskoj.

Iako je Dekalog nastao na zalazu rigidnoga poljskoga komunizma, Kieślowskom, koji nije zazirao od kritike režima, kao da je već tada bilo jasno (a to će potvrditi i tranzicijskim Trima bojama), da dugo čekana demokratizacija istočnoga bloka neće riješiti duboke, intimne probleme čovječanstva. Oni su posvuda isti i ponovljivi, barem u dijelu svijeta koji zovemo zapadnom civilizacijom. Zato je korektiv tražio u univerzalnim vrijednostima, a to su po njemu, prije i poslije svega, kršćanske vrijednosti. I dok su Božje zapovijedi za Kieślowskog (katkada i okrutno) jasne i nedvosmislene, što demonstrira već u prvom dijelu Dekaloga, uvodeći u serijal epizodni lik tajanstvena promatrača (Boga?), koji će se nakratko pojaviti u devet epizoda, likovi u Dekalogu bez iznimke su samo ljudi krvavi ispod kože - slabi, ranjivi i grešni, a prije svega usamljeni. Žive u susjedstvu, u istom neboderu, ali se viđaju tek u prolazu, na stubištu, u liftu, koji zajedno s konstrukcijom građevine provlači Dekalogom čvrstu vertikalu. Kao što mjesto radnje nije tek mehanička spona različitih priča u Dekalogu, tako ni neboderska vertikala nije samo fizička, geometrijska; ona je i duhovna vertikala. I zato je netko ovo životno djelo Kieślowskog opravdano usporedio s gotičkom katedralom, koja se vrtoglavim tornjevima želi vinuti što dalje u nebo, što bliže Bogu.

Epizode iz Dekaloga bile su za Kieślowskog i njegove 'susjede' ispit savjesti, ali i svojevrsne stilske vježbe: svakoj od deset intimističkih priča uspio je osigurati različit vizualni habitus (snimajući s različitim snimateljima), prilagođavajući se scenaristički svakoj pojedinoj zapovijedi. Bila je to, u svakom pogledu, priprema za narativizaciju i vizualizaciju načela Francuske revolucije, upisanih u boje francuske zastave. U novim 'varijacijama o sudbini i slučajnosti' kako je njegove filmove nazvao kritičar Marek Haltof, Kieślowski, uz podršku starih suradnika iz Dekaloga, koscenaristom Krzysztofom Piesiewiczem i skladateljem Zbigniewom Preisnerom, opet daje oduška hipersenzibilnim čulima i virtuoznom minimalizmu, dok kršćanske imperative (vjera, ljubav i nada) i boje francuske zastave sjedinjuje s načelima Revolucije. „Slobodu“ je obojio Plavim, „jednakost“ Bijelim, a „bratstvo“ Crvenim. Povezujući mjestima radnje (Francuska-Poljska-Francuska) Zapad i Istok (Europe), spašavajući od intimnog brodoloma one likove trilogije koji su prihvatili njegova etička načela, Trima bojama Kieślowski je simbolički prekrižio vertikalu Dekaloga i dovršio po mnogo čemu jedinstven „križni put“. (Diana Nenadić)