Visconti je izjavio da je rodom aristokrat, uvjerenjem marksist. Činjenica je
da je imao jedinu karakteristiku zajedničku i proletarijatu i aristokraciji:
internacionalno povezivanje u očuvanju interesa

Visconti je milanski aristokrat iz obitelji di Madrone. Ova riječ obitelj
nije slučajna: gotovo da ne postoji Viscontijev film koji nije vezan za obitelj.
Čak i skitnica u prvom Viscontijevu filmu Ossessione (1942) kojeg igra Massimo
Giroti razdvaja krnju obitelj, ako se tako može nazvati bračna veza dvoje
potpuno različitih ljudi, toliko različitih da ne mogu imati ni djecu. Iza
naslova La terra trema, koji je Visconti 1948. nadjenuo svom drugom filmu,
skriva se onaj izvorni – Obitelj Malavoglia Giovanija Verge. Kada je snimio svoj
treći film 1951. pod naslovom Bellissima u kojoj majka nastoji pretvoriti svoju
malu kći u filmsku zvijezdu, Viscontijevi detektivi mogli su se kladiti da će i
četvrti film imati obitelj u izvoru. I nisu puno pogriješili jer je Senso iz
1954. sve: i Risorgimento i famiglia. Naravno da bi svi oni puno zaradili da je
u pitanju bila 1960. godina kada nastaje zadnji Viscontijev film o sirotinjskoj
obitelji: Rocco i njegova braća. Svi njegovi daljnji filmovi bavili su se
bogatim, aristokratskim obiteljima i to, uglavnom, u stanju raspadanja i žestoke
dekadencije: Gepard (1964.), Drage zvijezde Velikog medvjeda (1965.), Sumrak
bogova (1969.), Zatvoreni obiteljski krug (1975.), Uljez (1976.). Čak je i
lijepi, plavokosi Poljak Tadju u kojeg se zaljubljuje pisac u Veneciji, vrlo
paženi i maženi član jedne aristokratske poljske obitelji.

No, obitelj nije samo Viscontijeva značajka. Ona je i temeljem literature. Od
one klasične antičke do suvremene. Obitelj je izvor kraljevskih tragedija, ali i
proleterskog fighta protiv krupnog kapitala, kojeg, začudo, također čuvaju
obitelji npr. Krupp.

I Sofoklo i Dostojevski i Thomas Mann i Giovani Verga i G. Tomasi di Lampedusa i
Marcel Camus i O\'Neill i Williams, svi oni su dio bitna Viscontijeva horizonta,
filmskog autora iznimna obrazovanja i isto takvog talenta. Naravno, čovjek ne
smije zaboraviti i ljude kao što je Vasco Pratolini ili Pasquale Festa-
Campanile, koji su bili odlični Viscontijevi suradnici na scenarijima njegovih
filmskih ekranizacija.

Visconti je jednom izjavio da je rodom aristokrat, uvjerenjem marksist. Sudili o
tome kako želite, činjenica je da je imao jedinu karakteristiku zajedničku i
proletarijatu i aristokraciji: internacionalno povezivanje u očuvanju interesa.
U Viscontijevim filmovima pojavljuju se glumci koji svojim izgledom i
konotacijama imaju malo onog popularno talijanskog: tu je lijepi Francuz koji
igra Rocca – Alain Delon, potom poznati «dekadentni» Britanac – Dirk Bogarde -
koji leži na kauču uz Ingrid Thulin u Sumraku bogova na isti onaj način na koji
jedan Amerikanac- na sličnom kauču - Farley Grenger spušta glavu u krilo Alidi
Valli u Sensu. Pri gledanju ovih filmova obratite pozornost na te prizore:
gotovo isti plan, isti rekviziti, ista kompozicija, ista atmosfere i isti
osjećaj: jedina je razlika u sumračnijem osvjetljenju u sumračnijem filmu –
Sumraku bogova.

Usprkos literaturi, Viscontija se gleda: njegove žene na prozorima i na grotama
dok iščekuju povratak muževa i sinova s razbješnjelog mora, Clara Calamai i
Massimo Girotti u nepreglednoj ravnici Padske doline, uplakani krupni plan
djevojčice koju ismijava filmska ekipa što će opametiti ambicioznu majku, pieta\'
kompozicije u Sumraku bogova i Sensu i Uljezu.

I kao što je vrhunski obrazovan u literaturi, Visconti je isto takav i na razini
likovnog i zato su njegovi filmovi, istodobno, i vrlo precizne, ozbiljne i
uspješne povijesne rekonstrukcije, u kojima je, naravno, sudbina obitelji u
centru pozornosti. (Dario Marković)