Michael Powell je klasik britanske kinematografije iz tridesetih godina koji
je imao sluha i za vrlo oporu zbilju

Na filmu od 1926., najprije kao filmski fotograf, montažer, a i kao scenarist, tako (nespomenut na špici) u prvom Hitchcockovu zvučnom filmu Ucjena (1929), Michael Powell režira od 1931. godine, u početku niskobudžetne filmove. Jedan od njih, s vidljivim dokumentarnim elementima, Na kraju svijeta (1937), o sve siromašnijim žiteljima otoka na sjeveru Škotske,
osigurat će mu ugovor kod čuvenog producenta Alexandera Korde.
Za Kordu realizirat će Powell više filmova, i to u suradnji s Emericom Pressburgerom, suradnji koja će se prekinuti tek 1956. godine. U vremenu rata dat će značajniji prilog, pa će i kritika i gledatelji nepodijeljeno prihvatiti špijunski film Špijun u crnom (1941) i akcijsku 49. paralelu (1942). Potaknuti uspjesima Powell i Pressburger osnovat će 1942. vlastitu tvrtku Archers, a prvi značajni film bit će im Život i smrt pukovnika Blimpa, ratna melodrama, nesvakidašnje djelo jer u vremenu rata s neočekivanom tolerancijom govori o dugotrajnim druženjima britanskog i njemačkog časnika. Razbjesnit će taj film i samoga Churcilla: dosta mi je blimptovštine, zagrmio je premijer. No, pravi uzlet Powella i Pressburgera uslijedit će u prvih šest godina nakon rata. Ja znam kuda idem (1945), Stvar života i smrti (1946), Crni narcis (1947) i Crvene cipelice (1948) i Hoffmanove priče (1951), filmovi su koji će učiniti Powella poznatim i u inozemstvu. Ali, u vremenu kada još najviše privlače filmovi ratne i neposredno poratne tematike, kada Britanci uživaju u adaptacijama Shakespearea (Laurence Olivier) i Dickensa (David Lean), Powell tim djelima predstavlja tek neku ekspresivnu ezoteriju zbog koje je u očima kritike zanimljiv i izniman ali ne i reprezentativan za britansku kinematografiju. Bijahu to, dijelom melodrame, a taj će žanr doživjeti rehabilitaciju tek za dvadesetak godina. Drugim dijelom bijahu to vrlo seriozni glazbeni filmovi, a njima su, pak pripadale jedino pohvale zbog redateljevoga vizualnog rafinmana i vještine u režiji baletnih scena, no te pohvale također bijahu blizu margina na popisima ondašnjih zahtjeva i želja kritike. Ono što je bilo konkretno bili su Oscari Jacku Cardiffu za inovativnu fotografiju u boji u Crnom narcisu, te još nekoliko Oscara u sporednim kategorijama. Autorstvo i izvornost još nisu bili na cijeni, a u Velikoj Britaniji neće biti ni 1960. godine kada će Powellov film s likom psihopata Voajer, njegovo zadnje značajno djelo, biti izložen oštrim kritikama konzervativnih kritičara. Ipak, tada u svijetu počinje prevladavati tzv. autorska kritika, koja kod redatelja počinje respektirati osobni dosljedni stil i individualizirane svjetonazorne crte. Stoga i britanski kritičari prestaju Powella kvalificirati kao escentrika i dekoratera, a u prvi plan stavljaju se njegova vizualna maštovitost, smisao za diskretnu erotičnost, za snolike ugođaje i proživljene bizarnosti. Organiziraju se smotre njegovih filmova (u SAD-u ih među ostalima promovira Martin Scorsese), a u listi sto najuspjelijih filmova svih vremena njujorškog Time Outa naći će se čak četiri njegova filma čime se ne može podičiti ni jedan «neodbjegli britanski redatelj». To su Život i smrt pukovnika Blimpa, Stvar života i smrti, Crni narcis i Crvene cipelice. Zaključit će se napokon da je Na kraju svijeta, uz Hitchockove filmove, zapravo jedini klasik britanske kinematografije iz tridesetih godina i da je Powell imao sluha i za vrlo oporu zbilju. (Ante Peterlić)