Shirley Temple doista je bila izvanredna interpretkinja ne samo zbog virtuoznih pjevačkih plesačkih elemenata nego i zbog dojmljiva i vrlo zrela glumačkog izraza
Danas je nezamislivo da dječja zvijezda prihodima nadmaši najpopularnije filmske interprete, a upravo se to dogodilo Shirley Temple koja je 1934. kada je tek navršavala šest godina već ušla na listu desetero najkomercijalnijih zvijezda, od 1935. do 1938. bila i vodeća na toj listi, a i 1939. je još bila među desetero najuspješnijih. Kći činovnika u banci ona je s tri godine počela pohađati satove baleta na kojima ju je vrlo rano zamijetio lovac na talente filmske kompanije Fox koja ju je odmah angažirala za serijal kratkih komičnih i satiričnih filmova o događajima iz politike, društva i svijeta zabave Dječje burleske u kojem su djeca bila odjevena kao odrasli i parodirala najpopularnije događaje, zabavljajući publiku i načinom oponašanja popularnih glumaca, pa je tako Shirley Temple između ostaloga imitirala i Marlene Dietrich. Ubrzo je prerasla tu razinu i počela dobivati uloge u cjelovečernjim filmovima, a njen izniman talent potvrdio je film Mala gospođica Marker (1934.) u režiji Alexandera Halla, a filmovi iz te 1934. godine donijeli su joj s nepunih sedam godina i specijalnog Oscara početkom 1935., pa je do danas ostala najmlađom dobitnicom te najcjenjenije filmske nagrade.
Iako su i ove činjenice nedvojbeno fascinantne, značaj Shirley Temple znatno je veći i u društvenom i u filmskom pogledu. Njezini dječji filmovi bili su zapravo melodrame s podosta elemenata komedije, dopunjeni brojnim plesnim i pjevačkim sekvencama. Na taj su način ostvarivali bijeg od stvarnosti za publiku izmučenu velikom gospodarskom krizom Shirley Temple je svojim nastupom dodavala i bajkovitost i to manje dječjim šarmom, a više začudnošću situacije u kojoj se tako mala djevojčica ponaša poput zrelog bića kako povremenim mudrim savjetima tako i načinom na koji njeni likovi uspješno prevladavaju komplicirane situacije. Doduše prepreke na koje nailazi mala protagonistica ne proizlaze iz tada gorućih gospodarskih ili političkih problema nego su prvenstveno osobne prirode bilo nje same ili njoj bliskih odraslih kojima ona nesebično pomaže.
Iako joj je to donijelo nevjerojatnu popularnost, bilo je i onih, ne baš brojnih, kojima je takva vrsta eskapizma bila nesimpatična zbog toga što je otupljivala reakciju širokih slojeva na društvene nepravde, pa su je karakterizirali kao liliputansku moralisticu, a jedan od najvećih engleskih pisaca prošlog stoljeća Graham Greene (koji je povremeno objavljivao vrlo zanimljive filmske kritike) pišući o najcjenjenijem filmu Shirley Temple Mala Willie Winkie (1937.) u režiji Johna Forda okarakterizirao ju je kao odraslu osobu koja glumi dijete. To je toliko razbjesnilo njene fanove da je časopis koji je objavio Greeneovu kritiku bankrotirao ne samo zbog drastičnog pada broja prodanih primjeraka nego i zbog parnica koje su ljutiti ljubitelji male dive pokrenuli protiv njega.
Međutim bez obzira na dvojbeni svjetonazor filmova u kojima je nastupala, Shirley Temple doista je bila izvanredna interpretkinja ne samo zbog virtuoznih pjevačkih plesačkih elemenata nego i zbog dojmljiva i vrlo zrela glumačkog izraza kojim je uspijevala prenijeti više snažnih emocija od odraslih partnera koji su se uz nju često osjećali nelagodno i djelovali nespretno. To se u spomenutoj Maloj Willie Winkie dogodilo i slavnom Victoru McLaglenu koji je godinu dana ranije bio nagrađen Oscarom za ulogu u Potkazivaču kojeg je također režirao John Ford. Prizor u kojem on leži u krevetu, a Shirley Temple sjedi pored njega poput majke i tako ga nadvisuje često se uzima za primjer njena odnosa prema odraslim glumcima. Međutim već početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća kada se kod nje pojavljuju prvi znaci puberteta, a ulazak SAD-a u Drugi svjetski rat mijenja zahtjeve publike koja traži drugačije zvijezde, njena je popularnost na zalazu, pa ona 1950. okončava filmsku karijeru. Na ekrane (i to televizijske) pokušala se bez većeg uspjeha vratiti desetak godina kasnije, a u sedamdesetima se angažira u politici zastupajući kao konzervativna republikanka slične ideje kakve su na drugačiji način ranije propagirali i njeni filmovi. Iako nije pobijedila na izborima, kasnije je postala predstavnica SAD-a u Generalnoj skupštini UN-a, a potom i veleposlanica u Gani (1974. – 1977.) i ondašnjoj Čehoslovačkoj (1989. – 1992.), a uspješnom obavljanju tih dužnosti zasigurno je pripomogao i njen imidž nekadašnje velike holivudske zvijezde. (Tomislav Kurelec)
