Zašto producenti već godinama kroje programsku politiku festivala na relaciji
Berlin-Cannes-Venecija

Gdje su holivudske zvijezde? To pitanje već godinama opsjeda kroničare medijskih
zbivanja na potezu Berlin-Cannes-Venecija. Jer, dok većina naših distributera
još vjeruje da je zvijezda koja se nalazi ispred kamere važnija od čovjeka koji
stoji iza nje, na filmskim festivalima situacija je obrnuta. Tamo su filmski
autori i neovisni producenti ti koji mogu računati na kraljevski tretman. Njihov
ulazak u dvoranu praćen je desetominutnim ovacijama. Oni su ti koji kroje
programsku politiku festivala, funkcionirajući poput pripadnika ekskluzivna i
zatvorena bratstva. Zato se holivudske zvijezde osjećaju pomalo nelagodno u
takvoj situaciji, poput neželjenih autsajdera.

Uz francusko sveto trojstvo Celluloid Dreams/Wild Bunch/Pyramide, neku vrstu
Svetog Graala producentske nedodirljive iznimnosti, u kojem su pohranjeni svi
oni mali nebrušeni istočnoazijski, postsovjetski i iranski autorski dragulji, tu
je i enigmatična šifra MK2, koja ostaje ključna kombinacija za otvaranje
suvremenog evropskog filmskog sefa kao društvene, kulturalne, gospodarske i
estetske tvorevine. U šifri se kriju inicijali neuništivog Marina Karmitza,
čovjeka na čiju adresu godišnje pristiže više od tisuću scenarija. Ali i čovjeka
koji je uveo neko nepisano pravilo, po kojem nijedno kansko izdanje ne može
proteći bez njegovog autorskog protegea Luciana Pintiliea (obojica su, naime,
Rumunji).

Da bi se odupro dominaciji američkog kapitala koji je počeo nadzirati azijsku i
evropsku filmsku proizvodnju i provoditi globalizaciju filmske industrije,
Karmitz je učinio znakoviti pomak u ulozi producenta: umjesto da se rukovodio
tradicionalnim pristupom po kojem se distributeri postupno granaju prema
produkciji, on je krenuo obrnutim putem. A paralelno s kino-prikazivačkom
djelatnošću mahom orijentiranom na evropski autorski film, upustio se i u
megalomanski projekt izgradnje multimedijalnog Grada slike i zvuka, smještenog
nedaleko Bibliotheque nationale de France. No, koliko god se on trudio naglasiti
da su art kina u odnosu na multiplekse kao delikatesi u odnosu na hipermarkete,
upravo je njegov lanac kina 14-Juillet, raštrkanih na devet pariških lokacija,
koji broje 44 dvorana, postao nekom vrstom Getroa za auteure. A sve je započelo
davne 1974 godine, kada je Karmitz otvorio svoje prvo kino u pariškom radničkom
kvartu Bastille, koji će tek s pojavom Jacka Langa postati Mekom trendsetera.

Premda nas ciklus vraća i u Karmitzovu kraću autorsku fazu, kad se pridružio
buntovnim novovalovcima šezdesetosmašima (Sedam dana drugdje), većina uvrštenih
filmova predstavlja nam Karmitza kao producenta. No, upravo u tim velikim
filmovima zrcale se najznačajnije etape u genezi francuskog autorskog filma.
Imamo tu kvintesencijalnog Resnaisa (Mélo), koji je sačuvao teatarske konvencije
Bernsteinova predloška, uključujući scenografiju, osvjetljenje i spuštanje
zavjese u pauzama. Potom nas ciklus vodi u osamdesete kad je započela Karmitzova
vjerna suradnja sa Chabrolom, koja se održala sve do današnjih dana. A
devedesete su donijele neke nove egzotične akvizicije, poput Kiarostamijevih
kontemplativnih minijatura (Vjetar će nas odnijeti), ali i tri boje Krzysztofa
Kieslowskog. Ipak, društveni angažman Michaela Hanekea (Šifra nepoznata) možda
najbolje korespondira s Karmitzovom producentskom misijom. Svjetlo i pobuna.
Ljubav i jednakost. Film i demokracija. To su riječi na kojima počiva njegov
cjelokupni rad. (Dragan Rubeša)