Autor članka: Josip Grozdanić

Prvakinja mađarskog filma Márta Mészáros jedna je od velikih europskih autorica stasalih tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što je u drugoj polovici 50-ih i kroz veći dio 60-ih nanizala zavidan broj kratkometražnih ostvarenja, većinom dokumentaraca, ali i obrazovnih filmova najprije u Rumunjskoj, a kasnije u domovini, pri čemu valja izdvojiti nekoliko filmova o značajnim mađarskim slikarima kao i doks Otkucaji srca kojim se predstavila i izvan Mađarske, nakon udaje za glasovitog redatelja i sunarodnjaka Miklósa Jancsóa okrenula se igranom filmu. Dijelom pod utjecajem svog oca, kipara Lászlá Mésarósa koji je u Hortyjevu režimu bio proganjan zbog komunističkih uvjerenja, a dijelom i zbog iskustva stečenog radom na dokumentarcima, već u svom prvom filmu Sunce je zašlo demonstrirala je bitne tematske preokupacije i izvedbene osobine koje će postati trajna obilježja njezina autorskog rukopisa. Na tematskom planu ponajprije bavljenje sudbinama žena u (tadašnjem) mađarskom društvu, s fokusima na njihovim intimnim i društvenim odnosima, a na izvedbenom izražene tendencije za što većom realističnošću.

Do 1975. godine i sjajne prijelomne drame Usvojenje, kojom je stekla i međunarodnu afirmaciju i koju prikazujemo u ciklusu, režirala je poprilici jedan film godišnje, uključujući i jedan kratki film i TV-dramu. Među njima se osobito izdvaja njezin drugi dugometražni film, drama Mjesečevo dvorište koju također prikazujemo u ciklusu i koja se drži najvažnijim ostvarenjem mađarskog novog vala. Spomenuto remek-djelo Usvojenje najuspjeliji je film Márte Mészáros tijekom čitavog desetljeća, sve do fascinantne najvećim dijelom autobiografske drame Dnevnik mojoj djeci, koja se također može pogledati u ciklusu autoričinih filmova. To je ostvarenje snimljeno 1982. godine, no zbog izraženog kritičkog prikaza stanja u mađarskom društvu trebale su proći čak dvije godine da se odobri njegovo prikazivanje.

Od svog prvog filma željela sam na vrlo promišljen i dosljedan način prikazivati samostalne žene koje su sposobne donositi autonomne odluke, riječi su Márte Mészáros kojima je svojedobno opisala svoje stvaralaštvo. Uistinu, malo je redateljica koje su na tako sustavan, temeljit i intrigantan način u fokus stavilo žene – njihove egzistencije, stvarnosti koje ih okružuju, njihove odnose i borbe koje moraju voditi, ponajviše u cilju emancipacije u patrijarhalnom društvu. Podjednako, radilo se o generacijama koje odrastaju tijekom 60-ih i koje se suočavaju s različitim izazovima, u filmovima Mjesečevo dvorište i Ne plačite, lijepe djevojke!, o generacijama koje su tijekom 70-ih usmjerene na međusobnu suradnju i suživot, u filmovima Njih dvije i Usvojenje, ili pak o autobiografskoj trilogiji Dnevnici iz 80-ih, koju čine filmovi Dnevnik mojoj djeci, Dnevnik mojim ljubavima i Dnevnik mojim roditeljima. U dobrom broju njezinih filmova ženski likovi su snažni i iznijansirani, dok su muški često sporedni, svedeni na romantične i seksualne objekte, ili pak na agense koji protagonistice motiviraju za borbu i iniciraju njihovu emancipaciju.

Márta Mészáros sjajna je redateljica elegantnog i vrlo detaljnog autorskog rukopisa, čiji filmovi obiluju dugim kadrovima i scenama, uz čestu uporabu panoramskih kadrova i kamere koja se približava objektu u kadru ili udaljava od njega. Ona maestralno opisuje mađarsko društvo tijekom druge polovice prošlog stoljeća, sivu i sumornu stvarnost minulih desetljeća u komunističkoj Mađarskoj, s osloncem na dokumentarističku vjerodostojnost pa i na sam dokumentarizam. Svojim mlađim kolegicama svojedobno je poručila da živimo u teškim vremenima, u kojima je izuzetno važno da se redateljice u svojim djelima obraćaju ženama iz vlastitih generacija, da im ukazuju na njihovu snagu i odlučnost. Tim se njezinim riječima, koje sažeto i pojednostavnjeno, ali ipak točno opisuju i njezin autorski habitus, nema što ni dodati ni oduzeti.