Svojedobno sam, kao parafrazu na moto Melvilleova filma Bljedoliki ubojica (Jean-Pierre Melville: Samuraï, 1967), rekao da je filmski autor najosamljenije biće na svijetu, osim, možda, bijeloga tigra…i to unatoč slutnji (što ju je imao i William Blake) da su svi ovozemaljski autori «samo tajnici nadnaravnih entiteta» (Ivan Martinac zapisao u Splitu, na Pepelnicu, 28. veljače, 2001.)
Na jednom mjestu u svojoj monografiji, Ivan Martinac (Split, 1938 - Split, 2005) piše kako su ga, kada je kao beogradski student arhitekture krenuo snimati prve filmove, zadirkivali da je netipični Splićanin. Tipični Splićanin (čitati: Mediteranac), govorili su mu tada, ne snima filmove. Ta ga primjedba nije pokolebala. Dapače, kao autor (scenarist, redatelj i montažer, katkada i snimatelj) realizirao je poslije, uglavnom u svom rodnom gradu, više od pedeset kratkih filmova, a kao zaljubljenik u montažu često je oblikovao i djela svojih prijatelja. Pokazao je autorsku izdržljivost i u cjelovečernjem formatu, igranom Kućom na pijesku (1984-85). A o filmu nikada nije prestao umovati, govoriti i pisati, pa se zahvaljujući stvaralačkoj plodnosti, lucidnosti i umjetničkom 'zanovijetanju', koje je 'zavelo' generacije budućih autora okupljenih oko Kinokluba Split, u uskom alternativnom krugu govorilo o 'splitskoj školi filma'.
Premda je uglavnom ostao neshvaćenom nepoznanicom, Martinac je ipak, vlastitim djelom i preko duhovnih potomaka koji su ga slušali «kao Boga» ili samo uvažavali, uspio dokazati da je mediteranski krug respektabilna sastavnica hrvatske kinematografije, poput one poznatije i kulturalno priznatije, «srednjoeuropske». I ne samo to; jer, svoditi njegovo djelo na 'mediteranstvo' značilo bi napraviti novu neoprostivu pogrešku prema možda najtvrdokornijem, 'najdogmatskijem' i najsubjektivnijem filmskom opusu s ovoga tla. Istina, Martinčev rodni Split, iz kojega je rijetko izbivao (uglavnom za studija u Zagrebu i Beogradu) nigdje nije toliko iscrpno portretiran. I nigdje, kao u njegovu objektivu, nije uspio pokazati sva svoja različita lica: sunčana i kišna, vedra i sjetna, dinamična i meditativna, prolazna i vječna… Istina je, međutim, i to da je Martinac mnogo manje riječi (ne i slika) potrošio na Split nego na film kao takav. Njega je prije svega zanimala tajna 'pravoga', 'čistoga' filma, a tek onda sve ono što može opslužiti ideju celuloidnog artefakta nezaraženog banalnim 'radostima' naracije, a kojim će na koncu 'neutralizirati' tričavosti svakodnevice i zbilje. Zavodljivo fotogenični grad, taj «atelier Dioklecijan», kako ga je okrstio u naslovu jednog kratkog filma, poslužio je kao scenografija kojom teče život i pulsira 'prolaznost', vrijeme otjelovljeno i u likovima njegovih bližnjih (oca, majke, sestra, prijatelja) i njega samog. Martinac se pobrinuo da ti efemerni fragmenti dobiju viši smisao. A ono što je prolazno za njega postaje smisleno samo ako je montažom 'u sličicu' ('u kvadrat'), tim Svetim pismom filmskoga jezika, ukomponirano u novi 'organizam', koji će postati predodžba Vječnosti.
(Diana Nenadić)
Ja sam pjesnik i kada pišem pjesme i kada režiram, jer se u oba slučaja, premda u različitim jezicima, služim monološkom formom što, dakako, ne znači da monolog ne može djelovati poput dijaloga. I s poezijom se čovjek približava ljudima. Dapače, više nego ičim drugim. (Ivan Martinac)