Ova je sredina za Miju Oremović bila preuska, nije joj mnogo dala. Srećom, igrala je u nekim od najboljih naših filmova
Stjecajem okolnosti nedavno sam u Beogradu pogledao desetominutni igrani film Domovina, snimljen negdje između 1942. i 1943. godine u produkciji Hrvatskog slikopisa. U patriotskoj slikovnici po poznatoj pjesmi Đure Arnolda prvi dodir s filmom imala je mlada glumica Mia Oremović, koja je tek završila Školu dramskih umjetnosti kod Branka Gavelle. Nije je se vidjelo na ekranu, samo je čitala Arnoldove stihove, ali joj je glas bio poprilično dojmljiv. Uostalom, zato su je i angažirali na Državnoj krugovalnoj postaji Zagreb, pa su je znali čak i školarci koji su se smrtno zaljubljivali u naočitu brinetu, iako bi je vidjeli samo nakratko, kada bi prolazila gradom. Popularna spikerica i povremena glumica odjednom je postala neomiljena 1945. godine, kada je u Zagreb stigla nova vlast. Otpravili su je po kazni u Split, a u dosta komičnoj epizodi ona pripovijeda kako je shvatila da tamo neće biti nikakvog angažmana, jer je sve u kaosu, pa je navrat nanos pobrala kofere i autostopirala natrag do Zagreba.
Možete zamisliti scenu kako koketna glumica pokušava zaustaviti nekakav kamion i razgovore vodi sa šoferima! U Zagrebu su joj brzo zaboravili grijehe, primili su je čak i u HNK, koji je ubrzo ostao bez vodećih glumaca zbog “transfera po višoj sili” u Jugoslovensko dramsko pozorište, no ni njoj tamo nije bilo osobito dobro, pa je jedva dočekala da je Gavella 1953. pozove u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište (današnji Gavella), manju ali i kreativno mnogo slobodniju scenu u Frankopanskoj ulici.
Zašto je odmah nisu angažirali za film? Za uloge seljančica (Živjeće ovaj narod) ili zabludjelih skojevki (Plavi 9) nije bila stvorena (u Zastavi je samo promakla ekranom), no Vatroslav Mimica nije pogriješio kada ju je angažirao za film U oluji, mediteransku melodramu s elementima trilera. Imala je već 33 godine, trebala je zračiti erotikom, ali se i doimati smjerno (ipak je igrala udovicu koja zavoli brata nestaloga supruga), što je obavila iznimno sugestivno. Jedini je problem bio u tome što film nije postigao senzacionalan uspjeh (iako danas ima zagovornika), pa je nisu salijetali novim ponudama.
Već se bližila četrdesetoj kada joj je Nikola Tanhofer ponudio ulogu pohotne provincijalke u svom prvijencu Nije bilo uzalud, koja bi najradije strpala u krevet novog liječnika Borisa Buzančića, no za nevolju on je već imao suprugu, a i curu iz susjedstva u koju se nesvjesno zaljubljivao. To je već bila Mia Oremović kakvu poznajemo: sigurna u sebe, zavodljiva, svjesna da se muškarcima treba samo poigravati.
Taj je prototip dovela do savršenstva u novom Tanhoferovom filmu H-8, kao supruga bogatog Švicarca (Rudolf Kukić), koja mami uzdahe putnika u autobusu, ponajprije fotoreportera Antuna Vrdoljaka, vještim premještanjem nogu u prolazu između sjedala. Dobila je nagradu za najbolju epizodu u Puli, a utjeha joj je vjerojatno bila što priznanje za glavnu žensku ulogu nije bilo dodijeljeno.
U maloj kinematografiji takvih je uloga malo, a po habitusu nekako baš nije pristajala u srpske ili bosanske filmove. Igrala je u ZDK-u (jedna od najvažnijih Mijinih kazališnih uloga bila je Blanche Dubois u Tramvaju zvan čežnja) i povremeno na televiziji, sve dok joj Krešo Golik nije ponudio ulogu karijere u svome povratničkome filmu, nakon 13 godina pauze u hrvatskoj kinematografiji, Imam dvije mame i dva tate. Sada je već bila u pedesetoj, koketnost je otpala, ali je glumila ženu suočenu s promašenim životom koja bodri neuspješna muža i brine za djecu.
Dobila je Zlatnu arenu u Puli i donijela neke pogrešne odluke: dala je otkaz u kazalištu i prešla u slobodnjake, a nakon prve sezone odustala je od predstave Stilske vježbe, u kojoj ju je zamijenila Lela Margitić. Za utjehu, odigrala je tragikomičnu usidjelicu Minu u legendarnoj Golikovoj komediji Tko pjeva zlo ne misli, što je zasigurno jedan od najrafiniranijih glumačkih poslova u hrvatskom filmu. Kada pročitate kako je ona koncipirala lik i kako ga je objasnila, jasno vam je da je u pitanju iznimna glumica.
Iako se kasnije malo što moglo mjeriti s onim što je dotad ostvarila - ponajprije stoga što su joj nudili samo epizode - fascinantna je bila njezina glad za glumom. Pa i nevjerojatna epizoda kada su je intervjuirali za HRT-ov Evergreen i poslije cenzurirali, jer su stekli dojam da ima maniju proganjanja, svrstava je u kategoriju karizmatičnih holivudskih osobenjakinja. Za nju je ova sredina bila preuska, premalo joj je davala, no srećom, Mia Oremović nastupila je u nekoliko najvažnijih filmova u povijesti hrvatske kinematografije, pa sjećanje na nju nikada neće biti izbrisano. (Nenad Polimac, Jutarnji list)