Među onim značajnim filmašima kojima se navršava stotinu godina od rođenja talijanski velikan Michelangelo Antonioni ponajviše se doima kao naš suvremenik, iako su mu najznačajnija djela nastala prilično davno - u prvoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća



Na taj dojam o njegovoj suvremenosti dijelom je utjecalo i to što je tek relativno nedavno umro, ali i činjenica da je do poznih godina ostao aktivan i režirao filmove koji doduše nisu bili na razini njegovih remek-djela, ali su nedvojbeno imali natprosječnu vrijednost kao što je to bio slučaj i s njegovom posljednjom režijom Pogibeljnog niza stvari (Il filo pericoloso delle cose), jedne od tri priče u omnibusu Eros (2004.) u kojem su druge dvije režirali mnogo mlađi i jednako slavni Steven Soderbergh i Kar Wai Wong.

Počeci njegova bavljenja filmom padaju još u vrijeme fašizma kada se kao kritičar afirmirao u najznačajnijem talijanskom filmskom časopisu – Cinema. Taj je časopis odigrao bitnu ulogu u razvitku kinematografije svoje zemlje, jer je već tada postavio temelje za estetiku neorealizma, uočljivu i u nekim filmovima nastalim za vrijeme Drugog svjetskog rata, a dominantnu u drugoj polovici četrdesetih i pedesetim godinama prošlog stoljeća ne samo u talijanskom nego i svjetskom filmu. Antonioni je u početku vrlo blizak toj tendenciji po prikazu bijede raširene u talijanskom društvu u prvim godinama nakon rata. Očito je to u brojnim dokumentarcima o sudbini običnih ljudi. Ipak i tu za razliku od glavnine neorealista pokazuje veće zanimanje za osobni doživljaj i osjećaje protagonista, što često naglašava korištenjem pejzaža i atmosfere kao simbola psihičkih stanja.

Pedesetih godina snima igrane filmove koji se već jasnije razlikuju od matice neorealizma.U njima se manje bavi socijalnom situacijom i naglašenim emocijama, a više psihom protagonista. Nju određuju podjednako junakove radnje i način kretanja kao i odnos prema drugim licima, ali i neživu svijetu. Dugi kadrovi pejzaža stvaraju sugestivnu sliku duševnih stanja kojima dominira nemogućnost ostvarenja ljubavi, pa ga kritičari nazivaju „neorealistom duše“, cijeneći posebno Prijateljice (1955) i Krik (1957).

Ipak potpunu zrelost i međunarodnu afirmaciju postiže u prvoj polovici šezdesetih godina kada se posve udaljio od naslijeđa neorealizma filmovima Avantura (1960.), Noć (1961.), Pomrčina (1963.) i Crvena pustinja (1964.) u kojima radikalno ispituje mogućnosti filmskog jezika na iznimno originalan način nalazeći primjereno njegovom mediju adekvatne postupke onom što su u književnosti uspijevali primjerice James Joyce, Marcel Proust ili William Faulkner – sugestivno oblikovanje prikaza misli i osjećaja likova i time potiskivanje u drugi plan priče i vanjskih događanja. Dojmljiv filmski prikaz psihičkih stanja često se temelji na dugim sekvencama (najčešće u tišini) u kojima kamera vreba na licu interpreta one kratke trenutke kada maske padaju i kada možda tek neki naizgled nekontrolirani trzaj na licu otkriva istinsko raspoloženje, inače brižljivo skriveno. I ambijent u kojem se takvi likovi kreću jednako je bitan i postaje ravnopravan protagonist filma. Labirint kojim se Antonionijevi likovi kreću nije više unutar njih samih nego u predmetima koji ih okružuju i predstavljaju bitan aspekt suvremene civilizacije koja svojim razvitkom oduzima čovjeku njegove osjećaje i postupno ga dehumanizira.

Iscrpivši tu temu Antonioni traži izlaz iz emocionalne pustinje u svome prvome filmu izvan domovine – britanskom Uvećanju (1966.) u kojem modni fotograf otkrivajući umorstvo nalazi u sebi savjest i pobunu protiv nasilja za čiju mu je realizaciju potreba pomoć drugih ljudi koju ne dobiva. To ga 1975. u jedinom kasnijem filmu koji se može mjeriti s njegovim najvećim uspjesima - Profesiji: reporter dovodi do pitanja o identitetu njegovog junaka, ali i čovjeka uopće. I u Uvećanju i u Profesiji: reporter bitnu ulogu imaju i mediji kojima se glavni likovi bave, što autoru pruža mogućnost za nove eksperimente u izrazu, ali i za propitivanje biti vlastitog posla.

Iako je u šest desetljeća bavljenja filmom Antonioni režirao još niz vrlo dobrih i iznimno zanimljivih djela, upravo su spomenuti filmovi bitni za njegovo značajno mjesto u povijesti svjetskog filma. (Tomislav Kurelec)