Čak i u kontekstu uspješnih sljedbenika Mike Leigh ostaje jedinstven.
Jedinstvenim ga čini njegova genijalna sposobnost da u istom filmu klizi od
duboka čemera do vrckava humora

Često nazivan «Ionescom iz radničke klase», britanski redatelj Mike Leigh
(1942) uspio je na posve osoban način sintetizirati s jedne strane britansku
tradiciju socijalnog filma, a s druge tradiciju moderne književnosti apsurda.
Razvijajući vlastitu kreativnu metodu, umješno se mijenjajući i lavirajući od
humora preko tragedije do melodrame, Leigh se tijekom tri desetljeća nametnuo
kao jedan od najfascinantnijih europskih filmaša danas. Sasvim otvoreno: ako
današnji europski film ima velikana, Mike Leigh je među njima, jedan je od
malobrojnih- odmah uz rame s Almodovarom, Von Trierom, Hanekeom ili Belom
Tarrom.

Karijera Mikea Leigha tipična je za britanske redatelje njegove generacije.
Afirmirao se već prvim filmom, uznemirujućom obiteljskom dramom Bleak Moments
iz 1971. Slično Loachu ili Frearsu, u narednom će desetljeću raditi mahom za TV.
Poput mnogih britanskih autora, pravi će filmski ugled steći u epohi Maggy
Thatcher, kad se Leigh kao i niz drugih filmaša obrušava na nepravdu, prostaštvo
i arivizam tačerijanske ere. Ali, dok su britanski socijalni filmaši od
šezdesetih pa sve do Billy Elliota radničku klasu romantično uzdizali,
Leigh nema takvih iluzija. Leigh je kao promatrač života dovoljno nesmiljen da
konstatira pravo stanje. Degradacija njegovih marginalaca nije samo ekonomska,
nego i civilizacijska i ljudska. Njegovo radništvo ne živi samo u oskudici
novcem, nego ta materijalna oskudica generira onu drugu, goru: oskudicu
ljudskosti. Gorki i nezadovoljni, njegovi working class Britanci grizu
jedni druge, optužuju se, muče, štrcajući vlastito nezadovoljstvo na bližnje u
skladu sa Sartreovom krilaticom da su pakao drugi.

Polazeći od takve bespoštedne analize, Leigh se tijekom tri desetljeća elegantno
mijenjao prolazeći razumljivi ljudski luk od ljutog radikala do inteligentna
srednjestrujaša. Njegovi rani filmovi kao Bleak Moments ili Hard
Labour gotovo su anarativni, ekstremni i neopisivo crni. Kruna te rane faze
je Meantime (1983), film koji je značio odskočnu dasku za tri divna
glumca: Tima Rotha, Garyja Oldmana i Alfreda Molinu. Početkom devedesetih Leigh
osvaja kansku nagradu za režiju za Naked (1993), film u kojem socijala
posve ustupa mjesto egzistencijalizmu i drami «suvišnog čovjeka» na način
velikih ruskih romansijera. Leigh je u tom trenutku svjetsko redateljsko ime. Ne
mijenjajući u bitnom svoje interese i metode, on se u devedesetima pomiče prema
mainstreamu i u svoje mračne svjetove uvodi luč sentimenta. Filmovi poput
Secrets and Lies ili All or Nothing u tom su smislu vjerojatno
najbolje suvremene europske melodrame. Leighovi su likovi u tim filmovima
jednako gorki i otuđeni od autentična zajedništva. Ali – Leigh ih obdaruje
bljeskom katarze, pruža im razrješenje kroz blagoslov komunikacije i afirmaciju
obitelji. Leighov zaštitni znak i heroj postaje Timothy Spall, glumac koji u
njegovim filmovima igra ranjive dobričine željne topline bližnjih.

Na jednom od canneskih festivala novinarka je Mikea Leigha upitala kako to da se
nakon tolikih desetljeća njegovi filmovi doimaju uvjerljivo i autentično. Leigh
je odgovorio: «to je zato što ja ne živim u velikoj kući s bazenom u
Kaliforniji. Još živim u Londonu. Još uvijek se svaki dan vozim metroom. I,
vjerujte mi, da se vozite svaki dan podzemnom, dnevno biste vidjeli desetke
filmskih priča kako vam promiču pred očima». Premda istinita, Leighova izjava
tek je djelić cijele istine. Razorni osjećaj istinitosti koji nas zapahnjuje iz
Leighovih filmova nije samo rezultat redateljevog izbora prometala. On je
ponajprije proizvod specifično Leighovog kreativnog metoda. Kod Mikea Leigha
glumci ne izvikuju papirnati, scenaristički tekst. Kao u nekoj alternativnoj
teatarskoj trupi, scenarij Leighovih filmova nastaje kroz tjedne i tjedne pokusa
kroz kreativnu sinergiju redatelja i glumačkog sastava koji improvizira i
istražuje dok ne pronađe riječi koji zbiljski izlaze iz likova i iz situacije.
Ta metoda iziskuje ekstenzivnu potrošnju vremena i odani angažman glumačke
ekipe. Ali, onog trenutka kad postupak zaživi, dobijete onaj lijevski dojam
realizma koji je bilo kojem današnjem filmašu nedosežan: dojam da ste zaista
ušli u nečiji dnevni boravak, da nekom zaista preko ramena privirujete na TV
program ili da kroz tanki zid slušate susjedsku svađu. Nije čudo što je Leighova
metoda rada «bez scenarija» inficirala mnoge mlade filmaše, često s izvrsnim
rezultatima. Wonderland Michaela Winterbottoma, Halbe Treppe
Andreasa Dresena ili teatarske predstave Nataše Rajković i Bobe Jelčića samo su
neki primjeri kako ta metoda postiže sličan efekt zapanjujuće vjerodostojnosti.
No, čak i u kontekstu uspješnih sljedbenika Mike Leigh ostaje jedinstven.
Jedinstvenim ga čini njegova genijalna sposobnost da u istom filmu klizi od
duboka čemera do vrckava humora, od rigorozne socijalne analize do sentiša
dostojna papirnatih ubrusa. Leigh – kako mu nekad prigovaraju – možda doista
uvijek snima jedan te isti film, ali taj film varira u toliko raznovrsnih
registara da nikad nije dosadan ni monoton. Možda to zvuči čudno kad se kaže za
jednog dosljednog art-filmaša, ali autor ovog teksta mora vam odati da su neki
filmovi Mikea Leigha za njega pored svega drugog i vrhunac filmske zabave.
(Jurica Pavičić)