Od petka, 02. ožujka do srijede, 07. ožujka u kinu Tuškanac održat će se prva hrvatska retrospektiva švedskog redatelja Roya Anderssona, jedne od najosebujnijih i najoriginalnijih autorskih ličnosti svjetskoga filma. Ciklus pod nazivom Portreti: Minijature o bivanju Roya Anderssona donosi pet dugometražnih i dva kratkometražna filma redatelja kojega je šira filmska javnost upoznala tek 2014. godine, kada je za svoj film Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju osvojio Zlatnog lava na venecijanskom festivalu, iako je svoj dugometražni prvijenac snimio daleke 1969. godine.

Andersson je debitirao filmom Švedska ljubavna priča (En kärlekshistoria, 1970), o dvoje zaljubljenih tinejdžera i njihovim obiteljima koje s cinizmom gledaju na njihovu ljubav smatrajući je tek prolaznom mladenačkom zanesenošću, koji je zbog usredotočenja na pomaknute svakodnevne situacije, klasne i generacijske konflikte, te humorne elemente uspoređivan s djelima tzv. čehoslovačkog novog vala. Film je ovjenčan Zlatnom plaketom, Interfilm i UNICRIT nagradom te specijalnom nagradom novinara na filmskom festivalu u Berlinu, kao i nominacijom za Zlatnog medvjeda na istom festivalu, te je bio veliki lokalni hit.

Međutim, unatoč velikim očekivanjima nakon uspješnog prvijenca, njegovo drugo dugometražno ostvarenje, Giliap (1975), o tragičnom ljubavnom trokutu između radnika jednog hotelskog restorana u malome gradu, naišlo je, dijelom zbog naglašene stilizacije i zaokreta ka mračnijim temama, na veoma loš prijem i kod kritike i kod publike, te se redatelj odlučio povući iz svijeta filma i posvetiti snimanju reklama.

Reklame koje je tijekom idućih gotovo dvadeset godina snimao za osiguravajuće kuće, banke, autoindustriju, političke stranke, snimljene često u jednom kadru i prožete apsurdnom komikom, vremenom su stekle kultni status, a velikim je dijelom Andersson upravo na njima izgradio svoj osebujni stil prepoznatljiv u njegovim kasnijim djelima.

Nakon gotovo dvadesetogodišnje pauze vratio se filmu kratkometražnim remek-djelom Svijet slave (Härlig är jorden, 1992), koji ujedno označava i svojevrsno rođenje, odnosno definiranje njegova jedinstvena, prepoznatljiva stila, u kojem sredovječni muškarac gleda izravno u kameru i pripovijeda gledatelju svoj vlastiti život.

Već iduće godine po narudžbi švedskog ministarstva zdravstva režira kontroverzni kratkometražni film o AIDS-u Nešto se dogodilo (Någonting har hänt, 1993), no kasnije je povučen zbog satiričnih dijelova u kojima Andersson komentira rasizam kroz lik liječnika koji za AIDS drži odgovorne ljude crne boje kože.

Nakon punih dvadeset i pet godina režira svoj treći dugometražni film, remek-djelo Pjesme s drugog kata (Sånger frå andra våningen, 2000), inspiriran pjesmom Cesara Valleja, u kojem kroz 46 vinjeta prati nekoliko likova (koji nisu klasični protagonisti) – otpuštenog činovnika, poduzetnika, menadžera – i njihove probleme. Film je ovjenčan nagradom žirija te nominacijom za Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu.

Drugi dio neformalne trilogije o ljudskoj egzistenciji čini remek-djelo Ti koji živiš (Du levande, 2007), u kojem kroz 50 vinjeta snimljenih uglavnom u jednom tablo-kadru i bez klasično postavljene radnje, prati brojne likove, prikazujući ljudsko ponašanje, brige, radost, ljubav, snove i sve ono što nas čini onime što jesmo. Između ostalog, film je nagrađen Srebrnim Hugom na filmskom festivalu u Chicagu, te je nominiran za Europsku filmsku nagradu te za nagradu Izvjestan pogled (Un certain regard) na filmskom festivalu u Cannesu.

Konačno, nadrealnom crnohumornom komedijom Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju (En duva satt på gren och funderade på tillvaron, 2014), u kojem kroz 39 sekvenci prati dvojicu trgovačkih putnika koji putuju s kovčegom punim besmislenih artikala, zaokružio je svoju neformalnu trilogiju o uvjetima ljudskog bivanja, te osvojio Zlatnog lava na filmskom festivalu u Veneciji, Europsku filmsku nagradu za komediju, te nominacije za najbolji film i režiju na dodjeli Europske filmske nagrade.

Stilski, Anderssonove filmove odlikuje iznimna vizualnost i likovnost, kompozicijsko i mizanscensko savršenstvo, pomno dekorirani, artificijelni interijeri, scene snimljene u jednom tablo kadru koje prikazuju zaokruženo zbivanje, snimljene statičnom kamerom najčešće u razini pogleda, u srednjem planu ili polutotalu, upotreba širokokutnih objektiva koji omogućuju kompoziciju u više dubinskih planova, često rušenje četvrtog zida, odnosno pogledavanje likova prema kameri i dr.

Tematski, pak, redateljevi filmovi na iznimno duhovit, no istovremeno pesimističan način prikazuju dnevne situacije s kojima se svakodnevno susreću njegovi besperspektivni, izgubljeni pojedinci (npr. uredske rutine, čekanje autobusa), ali i probleme ljudske komunikacije, vjere, samoće, egzistencije, odnosno, općenito pitanje smisla života. Međutim, začudni detalji te apsurdni humor u tradiciji Daniila Harmsa i Monty Pythona, te elementi filmske komike u tradiciji Jacquesa Tatija i Bustera Keatona, njegove filmove ne čine nimalo pretencioznima, već silno zabavnima.