'Danas filmski festivali izgledaju poput autosalona. No, koliko god se oni razlikovali po veličini i snazi, svi imaju iste rituale. Ali otkriće novog filma ujedno postaje i neka vrsta liturgije'.


To mi je rekao čovjek koji se nikad ne odvaja od svog kačketa, genijalni Jose Luis Guerin, dok smo hodali prema kinu Tuškanac gdje je u sklopu Filmskih mutacija predstavio uradak Gost, neobični hibrid filmskog dnevnika i dokumentarca, u kojem je malom džepnom kamerom bilježio slike i uspomene tijekom interkontinentalne festivalske avanture, kad je u jednoj godini prihvatio poziv na 42 različita filmska festivala, bilježeći neočekivane susrete koji su mu se dogodili na tim putovanjima. Ali Gost je i politički film, kad autor snima peruanskog prodavača čokolade i palestinsku djecu u Jeruzalemu koja mu žele pokazati razrušenu školu i pitaju ga kad će snimljeni materijal biti prikazan na televiziji. A sveopći diluvij koji mu se dogodio na venecijanskoj Mostri, kad je Lido poharala snažna pijavica, isprat će i samu filmsku sliku, pa platno na kraju ostaje prazno u vlastitoj bjelini.

Ta ista Mostra ostala je posve ravnodušna prema impresivnom autorskom opusu Tunižanina Nourija Bouzida, iako je uz Tariqua Teguiu riječ o jednom od najradikalnijih sineasta u domeni magrebskog filma danas. Inače, Bouzidov Making Of jedini je film iz našeg ciklusa koji nije režirao Španjolac, ali je snimljen u španjolskoj produkciji. Zato je premijerno prikazan na Journees Cinematographiques de Carthage gdje mu je festivalski žiri predvođen militantnim libanonskim piscem Eliasom Khouryjem dodijelio glavnu nagradu. I doista, autorova priča o mladom breakdanceru koji postaje mučenik i biva regrutiran kao bombaš samoubojica zahvaljujući prijateljstvu s kiparom koji zarađuje za život urezujući stihove iz Kurana na nadgrobne spomenike, jedna je od žešćih osuda islamskog fundamentalizma, čiji se prosede doima poput magrebske verzije Ludog Pierrota.

Neke druge vjerske fundamentalizme, one kršćanske, secira sjajni Javier Fesser (Camino) inspiriran istinitom pričom o maloj Alexiji Gonzales oboljeloj od raka leđne moždine, čijom tragičnom sudbinom manipuliraju mračnjaci iz organizacije Opus Dei i njena zatucana majka koja je tjerala umiruću kćer da svoju patnju 'ponudi' Kristu, iako je ona bila zaljubljena u jednog drugog Jesusa, onog iz njene škole (autorova kritika kršćanstva mnogo duguje Mullanovim Sestrama Marije Magdalene).

Još jednu porciju užasa promatranih očima anđeoskog djeteta, ali onih ratnih, podastire ikona španjolskog queera Augusti Villaronga čiji je Crni kruh (Pa negre) prečesto uspoređivan s Panovim labirintom, iako je mnogo snažnije uronjen u (okrutnu) realnost i tjelesnost, dok nemirnom kamerom hvata tajne, laži, mitove, snove, lojalnosti i ogovaranja u španjolskoj provinciji u doba Francove tiranije (jedina moguća poveznica s Panovim labirintom je Sergi Lopez koji nanovo reciklira lik frankističkog zlikovca, sada u ulozi gradonačelnika). No, poput Fesserova Camina, Crni kruh je također oštra kritika španjolske crkve koja je stala na stranu fašizma. A evokativni debi Paule Ortiz (Kukuljica) koji prati sudbinu triju žena u različitim povijesnim periodima, ujedno je i elegantna kronika o različitim epohama Francove strahovlade, one vezane za ratnu 1941. (mallickovski intonirana epizoda sa sjajnom Mirabel Verdu koja susreće bivšeg ljubavnika republikanskog borca u bijegu), te godinu njegove smrti (sredovječna žena u čahuri svakodnevnice čeka na susret s muškarcem iz snova).
Za razliku od Ortiz koja je u Kukuljici fokusirana na tri životno začahurene žene, Cesc Gay (Una pistola en cada mano) fokusiran je na čak osam muškaraca u dobi od četrdeset-i-nešto-godina na rubu živčanog sloma i s krizom identiteta, pri čemu se pištolj iz naslova filma ironično odnosi na njihove penise koje oni očito nisu u stanju kontrolirati. A majstor španjolske sumanute komedije Daniel Sanchez Arevalo (Primos) smanjio je njihov broj na trojicu, prateći njihov povratak u gradić u kojem su kao klinci provodili ljetne praznike. Kako je Arevalo u svom komadu angažirao čak dvojicu članova posade iz Almodovarova filma Putnici i ljubavnici (Raul Arevalo, Antonio de la Torre), dobra zabava je osigurana. No budući da je riječ o komadu koji slijedi retoriku holivudske bromatične (vulgarne) komedije, možda bismo njen originalni naziv Primos trebali izmijeniti u Cojones. (Dragan Rubeša)