Mnogi se slažu u tvrdnji da je kvalitetna nacionalna produkcija ona koja gledatelje privlači u kinematografe. Njen je bitni segment, a i u tome se mnogi slažu, proizvodnja filmova namijenjena djeci i mladeži. Jer, upravo domaćom produkcijom filmova za djecu, pojedina sredina osigurava kontinuirano regrutiranje ljudi sklonih gledanju filmova, ali i podizanje kriterija ukusa, a možda, u onom optimističkom planiranju, i mladih ljudi koji će toliko zavoljeti film da će postati, u stvaralačkom smislu, sastavnim dijelovima neke kinematografije. Naime, koliko god se doimalo naivnim ili utopijskim, kvalitetna domaća produkcija, podsvjesno uvjerava mnoge najmlađe da je i na domaćem tlu moguće raditi filmove.
Potkraj šezdesetih i sedamdeste godine bile su vrijeme relativnog uspona produkcije namijenjene najmlađoj filmskoj publici. Među ostalima, dva su literarna djela Mate Lovraka - Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice zaintrigirala i dvojicu redatelje: Matu Relju 1970. i Vladimira Tadeja 1976., a po jedan glumac iz svakog filma - Slavko Štimac i Mladen Vasary - kasnije su postali i glumačkim profesionalcima.
Gledajući te filmove, mnogi će uočiti velike razlike između njih i suvremenih filmova također namijenjenih djeci, obogaćenih dostignućima računalne tehnologije. No, jedan od bitnih zadataka takvih programa upoznavanje je najmlađih s poviješću kinematografije, dakle, sa činjenicom da su se zanimljivi i dobri filmovi snimali i davno prije.
Upravo ta kvalitetna prezentacija starih filmova može biti i ključna u buđenju interesa za film, njegove vrijednosti, njegovo pažljivije gledanje i, napokon, možda, i proučavanje.
No, film istodobno može biti i poticaj za usmjeravanje pozornosti i u druga područja, a kada je riječ o ta dva filma, onda glazbe i literature npr.
Kada je riječ o odnosu djece i filma treba ipak imati na umu da postoje zapravo tri osnovne složenice koje obuhvaćaju zajedno ta dva pojma: prvi su filmovi za djecu, drugi su filmovi o djeci i treći je dječji film. Prvi je namijenjen djeci kao publici, a posljednji su filmovi koji su rezultat dječjeg stvaralaštva. Ono između njih su filmovi koji mogu biti namijenjeni djeci, ali, u velikoj većini su, zaparavo, namijenjeni odraslima, jer preispituju različite odnose odraslih prema djeci.
Zasigurno, jedan od takvih najuspješnijih domaćih filmova je Imam dvije mame i dva tate Kreše Golika iz 1968. godine.
Iako vrlo duhovit i vrlo zabavan, taj film istodobno je i ozbiljna analiza obiteljskog života i okolnosti u kojima odrastaju djeca rastavljenih roditelja koji, uz to, svoje živote, barem prema riječima jednog od protagonista, žele urediti na civiliziran i kulturan način.I, na kraju, kada je riječ o odnosu djece i filma, bitno je da najmlađi ne pomisle kako je igrani film jedini oblik filmske proizvodnje. Djeci je animacija, npr. vrlo sukladna: ona je možda najbolja, najprimjerenija vizualizacija bajke. Kao što je bajka književna vrsta u kojoj se čudesima nitko ne čudi, tako je i animacija filmski rod u kojem se nitko ne čudi što se kreću nežive stvari: od crteža do npr. cipela. No, bitno je djeci pokazati i animirane filmove koju su različiti od onih dugih, uglavnom Disneyevih ili onih koje redovito gledaju na televiziji. Filmovi Borivoja Dovnikovića, autora animiranih filmova, ali i autora odlične knjige o animacije, duhovitošću, karikaturalnom jednostavnošću, ali i vrhunskom kvalitetom, zapravo su idealni za upoznavanje mladih s drugim načinima prilaženja animiranom filmu.
Isto se može reći, kada govorimo, o dokumentarnom filmu za Krstu Papića. Jer, Krsto Papić jedan je od najuspješnijih i najzanimljivijih hrvatskih dokumentarista. Njegovi filmovi, poput Male soeske priredbe ili Nek se čuje i naš glas dokaz su pažljivog promatranja pojava u društvu, njihovog blagog ironiziranja, ali i duboke simpatije prema ljudima, potpuno anonimnim, koji nastoje svoj život učiniti zanimljivijim, aktualnijim, pa čak i pustolovnijim. Krsto Papić jedan je od onih hrvatskih filmaša koji pokazuje i dokazuje da je dokumentarni film jedan od najvrjednijih segmenata domaće produkcije, ali, možda još važnije, da dokumentarac može biti iznimno živ i zanimljiv, a u svojoj kratkoći i jezgrovitosti i beskrajno atraktivan. (Dario Marković)