Da nije velikih redateljskih pauza, 81-godišnji Fadil Hadžić još bi se
suverenije izdvojio kao najproduktivniji hrvatski filmaš: On i Branko Bauer
jedini su u povijesti hrvatske kinematografije režirali po 14 filmova
(izvjestan broj u drugim republikama bivše Jugoslavije), a Hadžić je u tom
odmjeravanju ipak izvojevao pobjedu, jer upravo realizira svoj 15.
cjelovečernji igrani film.



Brojnost se u umjetnosti nikad nije smatrala prednošću, pa je tako i
Hadžićev opus često vrijednosno omalovažavan u usporedbi sa stvaralaštvom
njegovih kolega koji su pomnije i sporije birali sižeje za svoje filmove.
Uistinu, neki od Hadžićevih radova na brzinu su sklepane dosjetke, koje je
ponekad prezirala samo kritika, a ponekad i publika, no ono što preostaje
prilično je impresivno. Uzmite samo prvijenac Abeceda straha (1961.)!
Realizam i dinamičnost tog ratnog trilera posramili su većinu tadašnje
filmske produkcije: možda nekome prizori u kojima se oblače i svlače Tatjana
Beljakova i Nada Kasapić danas djeluju bezazleno, no prije više od četiri
desetljeća ta vrsta erotike svakodnevice bila je iznimno provokativna i gotovo
nepostojeća u hrvatskom filmu.



S Abecedom straha Hadžić je ušao na teren klasičnog redateljskog
postupka (tada je posvuda u Europi bujao filmski modernizam), kojim je suvereno
dominirao Bauer. Veliki uspjeh potonjeg, Licem u lice (1963.), tako se
dojmio Hadžića da ga je pokušao nadmašiti u dva filma - Službenom
položaju (1964.) i Protestu (1967.) - no puno se zanimljivijim u tom
razdoblju čini njegovo ispitivanje još neistraženih staza tek nastajućeg “crnog
filma” u Drugoj strani medalje (1965.), na rijetko korištenim
riječkim lokacijama. Za razliku od Bauera, koji se tijekom autorskog preporoda
jugoslavenskih kinematografija kreativno našao u slijepoj ulici, Hadžić je instinktivno
pronašao izlaz u prezrenoj vrsti filma za publiku: Tri sata za ljubav (1968.) i
Divlji anđeli (1969.) bili su tih godina među najgledanijim filmovima u
hrvatskim kinima, a prvi i među najsolidnijima.



Paradoksalno, redatelj koji dotad uglavnom nije imao problema s vladajućim
režimom (štoviše, slovio je kao “režimski”) sedamdesetih je godina
snimio - uz Lisice Krste Papića - najsubverzivnija ostvarenja u
povijesti hrvatskog filma - Lov na jelene (1972.), triler o paranoji od
ustaštva u provincijskom mjestu, i Novinar (1979.), dramu o idealistu
zaposlenom u komunističkim medijima. Oba su nakon uspješnih premijernih
prikazivanja povučena iz opticaja i prešućivana, pa čak i diskretno
cenzurirana.



Vrlo povoljan odjek nedavne kraće redateljeve retrospektive na HRT-u (samo
četiri filma) dostatan je signal kako je opus Fadila Hadžića spreman za
revalorizaciju. Tri su kopije restaurirane - Abeceda straha, Druga
strana medalje i Protest - što je dostatan razlog da ovaj ciklus
postane filmofilska obaveza. (Nenad Polimac)