Bertoluccijevi filmovi agresivna su smjesu marksističke ideologiziranosti, frojdizma, dekadentnosti, Verdija, ponekad plakatnosti sovjetskoga revolucionarnoga filma, variranja komercijalne formule seks i nasilje, a eklektičnošću nagovještavaju prodor dolazećega postmodernizma




Bernardo Bertolucci, sin pjesnika i filmskog kritičara, rodio se 6. ožujka 1940. u Parmi. Već s dvanaest godina i sam postaje poznati pjesnik, s dvadeset godina dobiva nacionalnu nagradu za zbirku pjesama, a onda počinje prevladavati ljubav prema filmu. Naime, i ranije se iskušavao 16mm kamerom, a 1961, napustivši fakultet, asistira Pieru Paolu Pasoliniju u prvijencu Accattone, iduće godine debitira kao redatelj, a za nekoliko godina stječe ugled enfant terriblea europskog filma. Filmovi Prije revolucije (1964), Strategija pauka (1970) i Konformist (1971) koji dijelom podsjećaju na Godardove filmove iz tog doba, priključuju se modernističkim strujanjima, a naginju i kriminalističkom filmu te donose i tematske i svjetonazorne novosti a i novi dah suvremenosti. U suglasju su s dilemama novih naraštaja, iz najnovije perspektive seciraju prirodu fašizma i iskazuju nekonvencionalan odnos prema tabuima na području seksualnosti i zbog toga, što se gotovo podrazumijeva za to vrijeme, Bertoluccija aklamiraju kao protagonista tada dominantne struje u svjetskom filmu, struje tzv. političkog filma (Godard, Makavejev, Rosi, Bellocchio, Costa Gavras i dr.).

Sedamdesetih Bertollucijev ugled širi se i na Sjedinjene Američke Države, što donekle zahvaljuje angažiranjima i nekih američkih glumaca (Marlon Brando, Robert De Niro). U toj fazi njegove povećane «internacionalizacije» filmovi Posljednji tango u Parizu (1972), Dvadeseto stoljeće (1976) i Luna (1979) zadržavaju karakteristike prethodnih, ali i nude noviji konglomerat utjecaja i asocijacija. Još su provokativniji (Posljedni tango u Parizu bio je i zabranjivan), pružaju agresivniju smjesu marksističke ideologiziranosti, frojdizma, dekadentnosti, Verdija, ponekad plakatnosti sovjetskoga revolucionarnog filma, spektakla na Viscontijev način, esteticističkih režijskih bravura, variranja komercijalne formule seks i nasilje, nagovještavajući svojom eklektičnošću i prodor dolazećeg postmodernizma. Ukratko: uz Roberta Altmana, Stanleya Kubricka i Andreja Tarkovskog Bernardo Bertolucci najrazglašeniji je redatelj sedamdesetih. Ali, slabljenjem utjecajnosti političkoga filma, a i gubeći mladenački žar potkraj sedamdesetih Bertolucci kao da počinje sagorijevati. Na zadovoljstvo mnogih, slijede nešto «smirenija» djela, režijski pristup mu postaje akademski, a vrhunac u tom razdoblju povijesni je film Posljednji kineski car (1987) za kojega dobiva Oscara za režiju. Otada je prošlo dvadesetak godina, raniji Bertolucci naglo blijedi u sjećanju, i iako je i dalje aktivan, čini se kao da je prošlo previše vremena bez nekakve njegove nove i «skandalozne» uspješnice. I oni kojima baš ne imponiraju takvi filmski pothvati, znaju da su od vremena do vremena filmu itekako potrebni i takvi autori, odnosno filmovi novih Wellesa, Godarda i njima sličnih. (Ante Peterlić)