Projekcijom filma Pavela Lungina Car završio je ciklus suvremenoga ruskoga filma u zagrebačkom kinu Tuškanac, a onda je u dva tjedna prikazan u Splitu i Rijeci. Ambiciozno organiziran – s atraktivnim gostima među kojima su bili redatelji Andrej Kravčuk i Vera Storoževa te prestižni glumac Sergej Puskepalis – taj ciklus trebao bi postati tradicionalna smotra, poput Dana češkog, talijanskog i švedskog filma, što je odlično: proizvodi jedne od najmoćnijih svjetskih kinematografija rijetko su na domaćem kino repertoaru, a i ni na televiziji ih također ne vidimo često.

Car je zasigurno najefektniji film u ciklusu u kojem su prikazani i Kravčukov spektakl Admiral, kontroverzna reinterpretacija povijesne uloge „bijelog“ admirala Kolčaka, te odlična „ženska“ ratna drama Jedan rat Vere Glagoljeve, vrlo zapažena na međunarodnoj festivalskoj sceni. Kostimirani politički esej koji je koštao barem desetak milijuna eura imao je svjetsku premijeru na prošlogodišnjem kanskom festivalu, pa iako je tamo ostao bez nagrada, među filmskim je znalcima brzo stekao status iznimna ostvarenja. Vizualno fascinantan (Lungin je uspio osigurati suradnju Toma Sterna, direktora fotografije mnogih filmova Clinta Eastwooda), film ipak ponajviše plijeni intrigantnim odnosom dvojice glavnih likova – cara Ivana Groznog (Pjotr Mamonov) i mitropolita Filipa (veliki ruski glumac Oleg Jankovski umro je neposredno nakon kanske projekcije). Država i crkva bore se za primat svaka na svoj način, a poveznice s razdobljem staljinizma i više su nego očite. Sergej Ejzenštajn svojedobno je snimao svoju nikad završenu trilogiju o ruskom diktatoru kao metaforu na vrijeme u kojem je živio, dok je Lungin mogao sebi dopustiti da bude vrlo direktan: carevi „opričnici“ ništa su drugo nego NKVD. Istina, ima i tu prikrivenih poruka, a tiču se, naravno, Putinova samovlašća.

Car vjerojatno nikad neće imati tako visok rang u povijesti kinematografije kao Ezjenštejnov Ivan Grozni, no da je u pitanju iznimno dojmljiv film, nema dvojbe. (Nenad Polimac)