Premda se Barbara Albert, Jessica Hausner i Ulrich Seidl najčešće spominju kao začetnici austrijske filmske renesanse, prvi i najžešći udar na uspavanu austrijsku filmsku svakodnevnicu izveo je njihov veliki tata Michael Haneke. No, koliko god se na etabliranim filmskim festivalima često priča o globalizaciji, pogotovu u kontekstu nacionalnosti koja se već počela tretirati poput accessoirea, Haneke ukida termin “nacionalnog”. Njegov je rukopis transnacionalan. Uostalom, ako je autorov najnoviji film “La pianiste” ambijentiran u Beču, to više ne predstavlja njegovu temeljnu odrednicu, nego tek puki detalj. Ovdje se prije radi o autorovu slučajnom umjetničkom izboru, nego o nekakvim strogim kulturnim i geografskim zahtjevima. Na isti način, austrijska lokacija okrutnog horrora “Funny Games” koji se poigrava motivom vikenda iz pakla, često korištenog u ozračju hollywoodskog B-filma, posve je irelevantna. Gotovo se ništa ne bi bitno izmijenilo da je vikendica bila izgrađena na obali nekog američkog jezera.

Hanekeovi filmski počeci u sedamdesetim godinama, strogo su vezani za TV produkciju. Zato nije nimalo neobično da su TV i video kao mediji snažno utjecali na njegove rane dugometražne eseje o odnosu medija i nasilja, sublimirane u trilogiji koju čine “Sedmi kontinent”, “Bennyjev video” i “71 odlomak iz kronologije slučajnosti”. Tako će se njegov četrnaestogodišnji TV ovisnik Benny predoziran nasiljem s malog ekrana, transformirati u hladnokrvnog ubojicu, da bi potom priznao roditeljima svoj zločin putem zastrašujuće “ispovijesti” na VHS-u. A fragmentarna struktura “Kronologije slučajnosti” koja se tematski nadovezuje na “Bennyjev video”, ne sugerira samo na “slučajnost”, nego i na “sudbinu”. Uostalom, nasilje funkcionira u Hanekeovim ranim radovima poput razarajućeg virusa. Potreban mu je, dakle, prijenosnik, kako bi putem njega prodro u stanicu prije no što se aktivira. U “Šaljivim igrama”, ulogu virusa preuzimaju Peter i Paul, dok zdravu stanicu “glumi” jedna idealna obitelj. Nakon što virus krene u napad začinjen rafiniranim oblicima fizičke i psihičke torture, uslijedit će egzekucija. No, zlo ne prijeti samo obitelji čiju su zdravu stanicu Hanekeovi nasilnici razorili, nego ono istodobno razara i stanicu filma kao medija.

Hanekeove opsesije nasiljem nastavljaju se i u njegovoj kasnijoj fazi. U “Code inconnu”, nasilje je produkt netolerancije i mržnje. A u “Učiteljici glasovira”, ono se zrcali u agresivnom tretmanu njegove heroine kao urotnice seksualnog užitka, koja preotima muškarcima ekskluzivno pravo da uživaju u voajerističkim seansama i terorizira ih serijom zaustavljenih orgazama. Koitusu treba odrediti smrtnu kaznu. A njena potreba da dominira u psihološkom ratu protiv svog učenika, podrazumijeva i njena vlastita poniženja, poput snifanja odbačene maramice natopljene spermom u kabini porno videoteke. Nasilju je kraj? Nipošto.(Dragan Rubeša).