Neprofesijski autorski opus Miroslava Mikuljana, ostvaren u njegovu matičnom Kinoklubu Zagreb prije studija montaže na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti, još je jedan snažan argument za tvrdnju kako u povijesnim revalorizacijama hrvatske kinematografije kratkoga metra, 'amatersku' produkciju nipošto ne treba odvajati od profesionalne. Pogledom na Mikuljanove neprofesijske filmove iz 1960-ih i 1970-ih godina, dobit će se jasnija slika ne samo o njemu kao filmskom autoru, nego i o korijenima nekih fenomena u hrvatskoj kinematografiji, nad kojima pravo prvog autorstva nepravedno, a katkada i nadmeno, svojataju profesionalci iz mainstrema.

Ne treba čekati veću distancu kako bi se ustvrdilo kako je Mikuljan, iskušavajući se u kratkom filmu, istodobno i jednakovrijedno dokumentirao i eksperimentirao. Kada za ono prvo nije mogao pronaći 'izvanredne' fenomene ili situacije, fokusirao bi se na rutinsko, svakodnevno, primjerice, na ljudska (osobito ženska) tijela koja užurbano ili tek dokono prolaze pred njegovom kamerom (Intermezzo, Post sezona, 1970), potkrepljujući upravo ideju o prolaznosti svega fizičkog. Za druge teme 'pobrinuli' su se (podivljala) priroda (primjerice, poplava u dokumentarcu Sava kod Zagreba 514) ili kaotično društvo, a Mikuljan je, priklonivši se promatranju i redukciji, tim fenomenima puštao da govore gotovo sami za sebe, kao što to vrlo rječito i subverzivno čini u dokumentarnoj gastarbajterskoj duologiji s početka 1970-ih: Putnici Eldorado expressa (1970) i Jesenice-Stutgart (1972).

Znao je Mikuljan biti i alegorično subverzivan, najdomišljatije u Rođendanu stalagmita (1970), svojevrsnom eksperimentalnom zazivanju individualizma, zatomljenog u to doba, a ovdje predočenog usamljenom figurom čovjeka koji se razlikuje od ulične gomile po tome što jedini hoda prema naprijed, dok se svi drugi kreću natraške. Napokon, redukcija ga je znala odvesti i ka formalizmu i apstrakciji (pr. Seisana, 1970), bivajući i tada, slikom i zvukom, svjedokom (duha) svoga vremena. (D.N.)