Razdoblje francuske kinematografije u kojem su priča i dijalog važniji od pokušaja inovacija u filmskom izrazu

Na prvi pogled filmovi okupljeni u ovom programu “Sto najvećih filmova francuske kinematografije” - “Veliki manevri” Renéa Claira (l956), “I Bog stvori ženu” Rogera Vadima (l956) i “Lift za gubilište” Louisa Mallea (1957) - nemaju mnogo zajedničkog osim vremena nastanka. Prvi je remek-djelo iz završne faze klasika francuske, pa i svjetske kinematografije, a druga dva prvijenci, pa čak možda i najbolji filmovi dva znana redatelja tada mlade generacije, od kojih se Vadima s pravom ne smatra značajnim autorom, a takva mišljenja se (no u ovom slučaju neopravdano) ponekad javljaju i o Malleu. Medjutim ti su filmovi svaki na svoj način imali sličnu ulogu u vremenu svog nastanka, kada su francuskom kinematografijom dominirale adaptacije literarnih predložaka u kojima su priča i dijalozi bili važniji od pokušaja inovacija u filmskom izrazu. Naravno da je takav pristup bio stran Clairu koji se afirmirao još u razdoblju nijemog filma, dok je u počecima zvučnog mnogo više koristio šumove i glazbu no dijalog, te je do kraja više pozornosti posvećivao filmskoj slici no dijalogu, dok se filmovi Vadima i Mallea smatraju prethodnicima francuskog “novog vala” kojeg su vodeći predstavnici u to doba bili istaknuti kritičari sve utjecajnijeg filmskog mjesečnika “Cahiers du cinéma” u kojem su potpuno negirali (što je bilo pretjerano) vrijednosti prevladavajuće struje u francuskom filmu.Iako se “Velikim manevrima” mogu pronaći stanovite sličnosti s francuskim vodviljom i komedijom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ipak je Clair pomalo siromašnu priču o okladi mladog briljantnog poručnika u garnizonskom gradiću neposredno pred Prvi svjetski rat, da će osvojiti bilo koju ženu koju mu slučaj odredi, nadgradio prvenstveno iznimno inventivnim redateljskim rješenjima, a mnogo manje dijalogom, iako su mu u tome pomogle i sjajne glumačke interpretacije tada najvećih francuskih glumaca Gérarda Philipa (koji je današnjim mladjim filmofilima manje poznat, jer je samo četiri godine nakon ovog filma, u tridesetsedmoj godini umro od raka) u ulozi spomenutog poručnika i Michele Morgan u ulozi zatvorene i gotovo nedokučive žene koju će on morati osvojiti, ali pritom i mijenjati svoj odnos prema ženama. Clair iznimnim umijećem balansira izmedju suprotnosti komedije i drame, smijeha i emocija ili bezbrižnosti i melankolije, ostvarujući tako izraziti autorski film, koji je jednako udaljen od vladajućih tendencija kao i od navještaja “novog vala”.“I bog stvori ženu” Rogera Vadima o osamnaestogodišnjakinji koja voli jednog brata, a udaje se što je svojevrstan izazov) za drugoga, a potom postaje ljubavnica prvoga, iskazuje medju prvim filmašima (ne samo u Francuskoj nego i u svijetu) nesputanu žensku seksualnost i težnje za emancipacijom, postižući tako u filmu (niz godina nakon što su se takve težnje afirmirale u francukoj književnosti i kazalištu) zapanjenost gradjanske publike, pa je baš po tome bio blizak kasnijim “novovalovcima”, koji su tadašnju francusku kinematografiju često tretirali kao sterilnu gradjansku. Uz to je Vadim svoju tadašnju suprugu Brigitte Bardot (koja je imala epizodnu ulogu i u “Velikim manevrima) ovim filmom promovirao u jednu od najvećih zvijezda svjetskog filma, što je ona ostvarila igrajući slične uloge nesputanih mladih žena uglavnom u filmovima osrednje kvalitete u kojima je više pokazivala svoju ljepotu no glumačke dosege, ali je pritom njezina osobnost očito izražavala neke promjene u ponašanju koje su počinjale postajati općeprihvaćenima u tom vremenu u kojem je stekla planetarnu popularnost.Mnogo su kompleksnije i čvršće veze Malleovog “Lifta za gubilište” s “novim valom”, iako je i on od svoje protagonistice Jeanne Moreau stvorio veliku zvijezdu (nakon njenih gotovo desetak ne baš naročito uspješnih godina pojavljivanja na filmu), koja takodjer ruši gradjanske konvencije, ali najčešće kao inteligentna i ironična žena, često svjesna da će izgubiti u borbi sa sumornom svakidašnjicom, koja je ne zadovoljava. Iako je Malleov film nastao na temelju književnog predloška - krimića Noëla Calefa, u njemu vizualno naglašeno potiskuje verbalno, čvrsto je oformljena modernistička poetika u kojoj dominiraju mladalački polet i nekonvencionalnost u izlaganju radnje o ljubavnom paru koji nastoji prikriti gotovo savršeno umorstvo. Tako je mnogo značajnija od akcije atmosfera, za koju jeiznimno zaslužna efektna kamera kasnije velikog snimatelja Henria Decaëa koji se takodjer afirmirao ovim filmom, ali i sjajna glazba (uz dugu solo improvizaciju) Milesa Davisa, što je bitno pomoglo iznenadjujućoj (za prvijenac) redateljskoj virtuoznosti Louisa Mallea, u kojoj posebnu pozornost valja posvetiti gotovo bressonovskoj dotjeranosti u prikazivanju detalja i uporabi predmeta.Vrijeme koje je prošlo od nastanka ovih filmova zasigurno nije naudilo vrijednostima i privlačnosti “Velikih manevara” i “Lifta za gubilište”, ali je “I Bog stvori ženu” zbog slobodnijeg tretiranja erotike i na filmu i u društvu izgubio nekadašnju provokativnost (pa su i njegovi stanoviti nedostaci više došli do izražaja), no sva ta tri filma podsjetnik su na vrijeme u kojem nije samo američka kinematografija dominirala kinima i kada je i francuska kinematografija (koja i danas ima iznimno vrijednih ostvarenja, ali bez takvog svjetskog odjeka) bitno utjecala na kretanja u svjetskom filmu. (Tomislav Kurelec)