Za redateljem koji je prvu nagradu u Puli preoteo renomiranom Giuseppeu De
Santisu (H-8 deklasirao je favoriziranu Cestu dugu godinu dana), otimali su se
svi produkcijski centri bivše Jugoslavije

Redateljska karijera Nikole Tanhofera među najčudnijima je u hrvatskoj
kinematografiji. Jedan od najtalentiranijih snimatelja potkraj četrdesetih i u
prvoj polovici pedesetih (sugestivne scene s kalničkim partizanima u Zastavi
prije su rezultat njegova umijeća negoli umijeća redatelja Marjanovića, a i u
filmu Ciguli Miguli kamera je dojmiljivija od režije), poželio je
promijeniti fah i izveo to vrlo suvereno: njegov prvijenac Nije bilo uzalud,
svojedobno vrlo popularan u kinima, bio je sigurno režiran, s atraktivnim
lokacijama (Kopački rit), dopadljivim žanrovskim spojem trilera, ljubavne priče
i društveno podobnog sižea (liječnik se opire zaostalosti provincijalnog mjesta
u kojem se zatekao), a, povrh svega, otkrio je širokoj publici dva kasnije
iznimno omiljena glumca – Miru Nikolić i Antuna Vrdoljaka.

Njegov naredni redateljski rad postigao je još veći uspjeh: H-8 uveo je
najobičniju svakodnevnicu u hrvatsku kinematografiju, a pred nasrtajima tada još
svenazočnog socrealizma stajala je čvrsta brana – činjenica da film evocira
autentičan prometni udes i da naizgled nema nikakvih drugih ambicija. Dakako,
imao ih je, no koscenarist Zvonimir Berković uveo je koban susret sa sudbinom
junaka filma tako diskretno da su ih i teološki obrazovani kritičari jedva
stigli zamijetiti. Uz sjajno vođenje razgranate priče, Tanhoferu ponajviše služi
na čast uvjerljivo profiliranje barem dvadesetak likova – i to u kinematografiji
u kojoj se još donedavno deklamiralo pred kamerama.

Za redateljem koji je uspio preoteti prvu nagradu u Puli renomiranom Giuseppeu
De Santisu (H-8 deklasirao je favoriziranu Cestu dugu godinu dana)
otimali su se svi produkcijski centri bivše Jugoslavije, pa je Tanhofer
prihvatio ponudu beogradskog Avala film i režirao ratnu triler-dramu Osma
vrata. Sreća koju je imao sa scenarijima u prva dva filma ovaj put ga je
iznevjerila: Osma vrata bavila su se prilično površno voljom za
žrtvovanje građanskog intelektualca u srazu s revolucionarnim pokretom, temom
koju je tri godine ranije puno intrigantnije izložio Vladimir Pogačić u filmu
Veliki i mali, pa je postalo očito da Tanhofer redateljskim angažmanima
pristupa kao i snimateljskima – kao da je u pitanju narudžba koju treba obaviti
i suviše ne zanovijetati.

Ponekad su ga u redateljskim projektima zaintrigirale neke druge stvari: troma
fantastična komedija Sreća dolazi u 9 bila bi vjerojatno osuđena na
fusnotu u povijesti hrvatskog filma da nije vješto realiziranih trikova, a
slabašna melodrama Svanuće opire se zaboravu zahvaljujući netipičnom
željezničarskom miljeu i intrigantnoj pojavi tada popularne pjevačice Senke
Veletanlić. Dobar scenarij Tanhofer je dobio još samo od Ive Štivičića, pa je
vrlo moderni ratni triler Dvostruki obruč jedan od vrhunaca njegova
opusa.

Za filmaša tako brojnih interesa što ih je tijekom svoje profesionalne karijere
iskazivao Tanhofer (stručna publicistika je među najvažnijima), režija je bils
tek parcijalna strast. Ako ništa drugo, ta je strast rezultirala jednim
izvanrednim i dvama više nego li solidnim ostvarenjima. (Nenad Polimac)