Nino Manfredi s vršnjacima Vittorijem Gassmannom, Ugom Tognazzijem i Albertom Sordijem pripada među najznačajnije interprete talijanske komedije druge polovice dvadesetog stoljeća koja je obilovala brojnim i gledanim ostvarenjima vrhunskih vrijednosti



Stariji ljubitelji filma vjerojatno se još dobro sjećaju navedenih glumaca od kojih je samo Sordi bio izraziti komičar dok su ostala trojica najčešće gradila komiku na opreci između tipičnog „normalnog“ ponašanja i neobičnosti situacija u kojima su se našli.

Nino Manfredi je među njima bio poseban po tome što je najčešće oblikovao obične (ili kako se tada voljelo kazati „male“), pomalo nespretne likove koji su često zapadali u nesporazume i nevolje i nastojeći se što neprimjetnije iz tih nezgoda izvući svojim su pogrešnim odlukama izazivali niz smiješnih situacija. Manfredi je pritom djelovao potpuno prirodno i ležerno kao da mu je takav način glume toliko prirođen da ga ostvaruje bez ikakva napora. No do takvih vrhunskih interpretacija stigao je s itekako mnogo napora, a na prve značajnije glumačke uspjehe poprilično je dugo čekao. U mladosti je najprije diplomirao pravo, pa tek potom pohađao kazališnu akademiju u Rimu, a prve je kazališne, ne pretjerano uspjele nastupe imao 1947. Ni vrata filmskih studija nisu mu bila širom otvorena, pa je u tom mediju karijeru započeo samo glasom – u sinkronizacijama stranih filmova. Iznimni komičarski talent u kojem je koristio i glasovne i naglašeno vizualne i mimičke transformacije otkrio je na estradi, a potvrdio na radiju i televiziji, da bi tek nakon toga u sredini svojih tridesetih godina počeo dobivati epizodne uloge, a nakon uspješna početka i glavne uloge koje su bile to bolje što je više uspio potisnuti prenaglašenu komiku koja mu je donijela uspjeha na estradi.

To mu je tek djelomice uspjelo u ulozi Uga Nardija, primjerenoj koncepciji redatelja Nannija Loya u Odvažnom potezu obično nepoznatih (Audace colpo dei soliti ignoti, 1959.), zabavnom nastavku komercijalno izvanredno uspješnog remek-djela Marija Monicellija Obično nepoznati lopovi (I soliti ignoti, 1958.), a jedan od prvih filmova u kojima se počinje ocrtavati njegova specifična filmska komika (čak i uz uvjerljiv dodatak dramatičnosti) je S tigra na konja (A cavallo della tigre, 1961.) istaknutog autora vrlo gledanih komedija Luigija Comencinija. Film je ipak propao u premijernom prikazivanju zbog previše kritičkog odnosa prema tadašnjem talijanskom gospodarskom čudu u vremenu u kojem su popularne bile mnogo vedrije komedije, ali je revaloriziran desetak godina kasnije kada je upravo takva vrsta komedija prevladala u talijanskoj produkciji.

No, i nakon toga Manfredi ponekad naglašeno karikira svoje likove kao u efektnoj interpretaciji lovca na talente u filmu Antonija Pietrangelija Dobro sam je poznavao (Io la conoscevo bene, 1965.) o tragičnoj sudbini mlade provincijalke (vrlo dobra Stefania Sandrelli) koja dolazi u Rim da bi napravila karijeru u svijetu spektakla, sredinu koju je redatelj dobro poznavao i vrlo kritički uobličio u tom vrlo cijenjenom ostvarenju. No, iz tog vremena je za Manfredija puno značajnija Operacija San Gennaro (Operazione San Gennaro, 1966.) jednog od najvećih ne samo talijanskih nego i europskih filmskih komediografa Dina Risija koji je napravio vrlo duhovitu parodiju tada vrlo popularnih akcijskih filmova o pljačkama. Nino Manfredi kao jedan od neznalačkih vođa takvog poduhvata pokazao je punu glumačku zrelost, a u efektnim scenama s najvećim komičarem iz razdoblja prije njegovog – slavnim Totòom zorno je ukazao na to koliko se filmska komedija njegovog vremena promijenila.

Unatoč sve većim uspjesima Manfredi ipak nije bio zadovoljan što je visoku reputaciju ostvario prvenstveno kao komičar, pa je vjerojatno zato režirao nekoliko filmova da bi pokazao sav raspon svog glumačkog umijeća. Njegov prvi film kao redatelja (u kojem je igrao i glavnu ulogu) Po milosti Božjoj (Per grazia ricevuta, 1971.) djelomice je inspiriran i njegovim vlastitim djetinjstvom. Iako je riječ o drami koja se bavi pitanjima vjere i utjecaja religije i crkve na duhovni razvitak djeteta, a i karaktera zrelog čovjeka, film je postigao velik uspjeh ne samo kod kritike nego i kod publike (bio je najgledaniji u talijanskim kinima u sezoni 1970/1.), a i na festivalu u Cannesu nagrađen je kao najbolje debitantsko ostvarenje.

U ovom ciklusu o rasponu njegovog glumačkog umijeća svjedoče i komedija s elementima drame Otac obitelji (Il padre di famiglia, 1967.) Nannija Loya i Comencinijeva ekranizacija Pinokija (Le avventure di Pinocchio, 1972.) Carla Collodija, klasika književnosti za djecu. Redateljevoj interpretaciji koja je od književnog predloška i njegove didaktičnosti odstupila stajući na stranu (dječje) slobode, a protiv reda i discipline odraslih, bitnu je podršku pružio Nino Manfredi dojmljivom interpretacijom starog stolara Geppeta koji je napravio lutka koji oživi u toj peterosatnoj seriji, skraćenoj na duljinu cjelovečernjeg filma da bi se mogla prikazivati u kinima.

A da je Manfredi bio u pravu ne samo kada je dokazivao svoj talent i u ozbiljnim ulogama nego i u mišljenju da nikada neće steći potpuno priznanje svoje glumačke veličine, ako se ne dokaže i u ozbiljnim ulogama pokazala je njegova virtuozna interpretacija kardinala Colomba koji želi dati ostavku u papinskom sudu koji drži mehanizmom okrutne represije u borbi pape da zadrži svjetovnu vlast u sukobu s Garibaldijem u istinitim zbivanjima inspiriranom povijesnom filmu U ime pape kralja (In nome del Papa Re, 1977.) u nas malo poznatog, a u Italiji vrlo cijenjenog redatelja Luigija Magnija. Jedina je to uloga za koju je Manfredi dobio obje najznačajnije talijanske nagrade – nacionalnu „David di Donatello“ i filmskih publicista „Nastro d'argento“ (Srebrna vrpca).

Ipak tek cijeli taj raspon od izrazito komičnih do naglašeno tragičnih uloga u njegovih više od stotinu pojavljivanja na filmu može dati potpuniju sliku izvanrednih dometa te talijanske glumačke zvijezde, a i svu nijansiranost i suptilne razlike unutar onoga što je najčešće tumačio – običnog, uglavnom prosječnog Talijana i njegova specifična mentaliteta. (Tomislav Kurelec)