Zbog političkog tereta, nakon II. svjetskog rata njemački su nijemi filmovi bili bačeni u podublju sjenu vremenski usporednih dometa francuske avangarde i sovjetske montažne škole. Posljednjih dvadesetak godina zahvaljujući uspjesima struje njemačkoga novoga filma stavljeni su na pravo mjesto



U pretežito nijemome razdoblju filma, između I. svjetskog rata i dolaska nacionalsocijalista na vlast (1933), dakle za vrijeme takozvane Weimarske republike, film je u Njemačkoj doživio fenomenalan uspon. Usprkos osiromašenosti, opterećenosti reparacijama, s rekordnom inflacijom, filmska se proizvodnja naglo povećala - ne samo zbog golema gledateljstva privržena jeftinoj razonodi nego i zato što su joj, gotovo paradoksalno, u tom kriznom vremenu pogodovali financijski i poreski sustav. Tada je djelovala najznačajnija europska filmska tvrtka između dva rata UFA s predstavništvima po cijelome svijetu (za Jugoslaviju u Zagrebu), izgradio se studio (Babelsberg pokraj Berlina) koji je opremljenošću frapirao i Hollywood. Za povijest filma ipak značajnije, u tom vremenu - u kojemu je Njemačka bila potresena unutrašnjim nemirima (na rubu prevrata, javljanje nacizma) i bila demoralizirana porazom u ratu, a dijelom i okupirana - pojavili su se filmovi koji privlače i danas i čiji je utjecaj i danas zamjetljiv. I svojevremeno su ti filmovi bili cijenjeni, ali, zbog njemačkoga političkoga tereta, nakon II. svjetskog rata bili su bačeni u podublju sjenu vremenski usporednih dometa francuske avangarde i sovjetske montažne škole. Međutim, posljednjih dvadesetak godina, kada se stekao dostatni povijesni odmak, a posredno i zahvaljujući uspjesima struje njemačkog novog filma, stavljeni su na pravo mjesto - kao događanja u kojima su se utemeljile mnoge vrijednosti što će se u svijetu ostvarivati potkraj nijemog i cijelog zvučnog razdoblja.

Uz komercijalne populističke filmove - melodrame, lakrdije, kriminalističke filmove režirane u ondašnjem (klasičnom) fabularnome stilu - javile su se i četiri izvanmatične, modernističke, obilježjima isprepletene struje koje su stekle trajan ugled. Prva od njih, ekspresionizam, naziv kojim se brzopleto etiketiraju i sve ostale, zaslužna je za neslućeni razvoj svih vrsta filmova fantastike, za otkriće sugestivne i znakovite vizualne (uglavnom mračne) ugođajnosti inventivne fotografije i scenografije (i u nefantastičkim filmovima). To je razvijala i druga struja - Kammerspielfilm, psihološki komorni film iz suvremenosti koji je unaprijedio režiju u skučenoj mizansceni, osvjetljenje, pokretanja kamere - ne tek radi raspredanja priče već i radi unošenja u stanja likova i radi retoričkih motiviranja događaja. Derivat te struje - tzv. ulični filmovi (Strassenfilme) kao da su ambijentalno produženje komornih, a to su prvi filmovi o suvremenom velegradu, njegovom licu (osobito noćnom) i naročito naličju. Četvrtu skupinu čine filmovi Nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit), realistički filmovi, oštra kritika društvenoekonomskih prilika, sagledanih i iz ljevičarskih vizura. Napokon - često se znaju zaboraviti - javljaju se i djela izrazitih eksperimentalista, kao Hansa Richtera i Vikinga Eggelinga.

Treba ustvrditi: iako kadikad u ruhu davne i nestale naive, mnogo od toga doista neće zastarjeti. Ostat će djela i tragovi djela, a ograničimo se samo na nekolicinu redatelja kao što su Fritz Lang, Friedrich Wilhelm Murnau, Ernst Lubitsch, Walther Ruttmann, Robert Wiene i Georg Wilhelm Pabst. Psihološki komorni film, prema kraju stoljeća sve češće sa snažnim seksualnim podtekstom, bit će jedan od dominantnih žanrova u ubrzo nastalome zvučnom filmu, žanrovi kao onirički (snoliki) film, legenda, znanstvena fantastika, bajka, špijunski film, film strave, kriminalistički film imaju prevagu u današnjem repertoaru. Stilsko sadržajni produžeci i citati naći će se i u više struja u filmu - od američkog film noira (kojega su uglavnom i stvorili upravo redatelji «Weimarske» provenijencije) do postmodernizma. Isto se odnosi na teme i motive: u njemačkom se, naime, filmu po prvi put javljaju «moderni» motivi suvremenih neuroza, podvojenosti ličnosti, terorizma, civilizacije koja se okreće protiv čovjeka, samoće, ugroženosti i nemoći individue, vlasti raznih tiranija i zastrašujućih autoriteta. Poznavatelja na tadašnji njemački film mogu podsjetiti i ambijenti i njima odgovarajući ugođaji koji su rijetki ili nepoznati u ostalom ondašnjem svjetskom filmu: noći, svjetla, mrakova i vreve velegrada, burze, hotela, bordela, ludnica, kabareta, mračnih podruma i stubišta. Sjećanje još više potkrepljuju i redatelji - izjavama i filmovima, npr. abecednim redom, Ingmar Bergman, Luis Buńuel, Tim Burton, Claude Chabrol, Henri Georges Cluzot, Sergej Mihajlovič Ejzenštejn, John Ford, Werner Herzog, Alfred Hitchcock, Ridley Scott, Billy Wilder i mnogi drugi. Napokon, prve od triju spominjanih struja aklamirala je i tek nastajuća hrvatska filmska publicistika, a utjecale su na jedinoga na kojega su tada mogle utjecati, a to je bio Oktavijan Miletić.
(Ante Peterlić)