Noir je živ i sebi sličan, što samo znači da je napipao neki duh koji je zajednički i nama i pedesetima, duh neke nadolazeće modernosti

Ako bi se među svim pravcima, pokretima i školama koje je iznjedrila povijest filma trebalo odlučiti na jedan najvažniji po sâm film i najreprezentativniji za kulturu 20. stoljeća, onda bi nakon teškog vaganja moj izbor pao na film noir.

Puno je razloga tomu u prilog. Prvi razlog su, dakako, sami filmovi: Dodir zla, Malteški sokol, Dvostruka naplata ili Grimizna ulica do te su mjere strašni filmovi da će se još generacije tumača i sljedbenika njima nadahnjivati, citirati ih, ili ih pak bestidno pokradati.

Drugi razlog su autori. Moguće je da postoji filmski pravac ili stil koji je barem za kratko oprljio i posisao u sebe tako velike i različite autore kao što su Orson Welles, Huston, Kubrick, Wilder, Fritz Lang, Siodmak, Dymitryk i Preminger. Moguće je da takav postoji, ali meni nije poznat.

Treći je razlog utjecaj. Kad i dan danas gledate neo-noir filmove poput The Last Seduction, Ruka koja njiše kolijevku, Sedam ili Čovjek kojeg nije bilo, ponajprije ostanete osupnuti činjenicom kako je noir formula prošla desetljeća neznatno izmijenjena, a da je ostala svježa. Većina američkih žanrova četrdesetih i pedesetih ili je odavno na filmsko-povijesnom groblju (kao vestern) ili je izmijenjena do neprepoznatljivosti (kao SF). Noir je živ i sebi sličan, što samo znači da je napipao neki duh koji je zajednički i nama i pedesetima, duh neke nadolazeće modernosti.

Ipak, ono što je kod noira najsjajnije jest činjenica da je taj blistavi pokret nastao u bračnoj ložnici naizgled nepomirljivih suprotnosti. Noir je proizvod spoja europske i američke kulture, visokog intelektualizma i populizma. Bez i jedne strane u toj jednadžbi on ne bi bio moguć.

Noira ne bi bilo da nije bilo njemačkih, židovskih i srednjoeuropskih imigrantskih redatelja, svih tih Siodmaka, Langova i Wildera koji su unijeli u Kaliforniju svoj senzibilitet, kulturu, ali i komplicirano i fatalističko povijesno iskustvo. S druge strane, noira ne bi bilo bez Hollywooda, njegove logistike, zvijezda i žanrovske tradicije. Hollywooda ne bi bilo bez hard boiled krimića kao imanentno američkog kulturnog fenomena, ali ni bez ekspresionizma koji se preko njemačkih režisera uvukao u Hollywood i dao mladom stilu pečat vizualne ekspresije. Noira ne bi bilo bez «niske» kulture, tradicije pulp-proze i gangsterske feljtonistike. Ipak, na noir su bitan pečat ostavile sastavnice visoke kulture: Freudova psihoanaliza i egzistencijalizam.

Nastao na podlozi rata, noir je uvelike obilježen ratnom dešperacijom, osjećanjem nemoći i nevjericom u ljudsku prirodu. Ako je čitava američka (i- zapadna?) tradicija sklona junaku koji uzima sudbinu u svoje ruke i mijenja stvari bar malo nabolje, u takvog junaka više ne vjeruje. Junaci noira su fatalisti, ljudi koji u najboljem slučaju na koncu ostanu na istom. Svijet je manje ili više nepopravljivo mjesto, požar ljudske pohlepe i ambicije u stanju je sve uništiti, uniziti i prezreti. Svijet noira svijet je bez čvrste točke uporišta, pusta zemlja, razvalina po kojoj vrludaju zombiji koji se ničem ne nadaju, a ako se ponadaju onda im slijedi tek gorko otrežnjenje. Po takvom fatalizmu egzistencije film noir je tipično modernistički fenomen, filmski pravac koji unatoč svojoj komercijalnoj i populističkoj jezgri kao odraz duha vremena ide pod ruku s proizvodima najhermetičnije elitne kulture: s Beckettom, Ionescom, Baconovim slikama, Kafkinim romanima. Ako se u nekoj dalekoj budućnosti netko uopće bude sjećao kulture 20. stoljeća, sjećat će je se po toj šačici stvari, među kojima i po film noiru. (Jurica Pavičić)