Bit će skoro i četrdeset godina otkako je Dariush Mehrjui skrenuo svijetu pozornost na iransku kinematografiju filmom Krava. Snimljena 1969, bunkerirana, a onda prošvercana na festival u Veneciji, ta ruralna drama osvojila je kritiku, u Iranu je postala kultni film, a Mehrjui je snimio još dvadeset igranih filmova iako je njegov rad i nakon Revolucije, osobito ženski ciklus iz 1990-ih, bio pod budnim okom cenzora. Iranski novi val koji su navijestili i Mehrjuiovi filmovi danas ima bogatu povijest, cenzura je smekšala, pa je i veo kojim su zastrte bolne točke iranskoga društva postao transparentan. O tome svjedoči i novi ciklus iranskoga filma u kojem su benigne dječje/staračke čežnje i ruralne ambijente zamijenile ozbiljne, mahom urbane teme, a jedini redatelj koji se izbjegava 'ozbiljnije' suočiti s njima zapravo je najpoznatiji i nekada 'problematični' Mehrjui.
Ipak, njegova humorna obiteljska drama Mamin gost iz 2004, dotiče i bizarna lica iranskoga društva okupljena u prigradskom dvorištu gdje se stanari solidariziraju sa susjedom na rubu živčanoga sloma. Dvorišni ensemble skuplja i priprema hranu za njezine goste, jer je zakazao muž potpuno zaluđen filmom, a ponajviše Mrtvom prirodom i Sohrabom Shahidom Salesom (film je prikazan u kinu Tuškanac u ožujku 2005.), velikanom iz sedamdesetih, kojemu Mehrjui posredovanjem svojega lika odaje počast.
U Iranu ali i šire ugled danas uživa i Rakhshan Bani-Etemad, redateljica hvaljenog Plavog vela (1995) i (uz Mohsena Abdolvahaba) koautorica filma Ubrizgavanje (2006), drame o narkomanskoj krizi iranske mladenke nekoliko dana prije vjenčanja koja otvara 'crnu kutiju' disfunkcionalne obitelji, a snimljena je u trendovskom dokumenarstičkom stilu direktnog filma mahom u urbanim eksterijerima.
Problemom emotivne otuđenosti pozabavit će se pak Sunce svima jednako sije (2007) Abbasa Rafeija, religiozno poantirani film ceste o dvjema prijateljicama u samopotrazi, jednoj neobičnoj otmici i zaključno o snazi vjere i ljubavi. A na cesti, inače čestom poprištu suvremenih iranskih filmova, no sada punom ratnih i moralnih zamki, nalazi se napeti Noćni autobus (2007) Kiomarsa Pourahmada. Avantura dvojice bojažljivih iranskih vojnika u pratnji trideset iračkih zarobljenika podsjeća na iranske odnose sa susjedima.
Kuriozum iranskoga ciklusa svakako je prijenos drame Djevojka i smrt Ariela Dorfmana u iranski ambijent i politički kontekst, kako zbog neizbježnih usporedbi s adaptacijom Romana Polanskoga, tako i zbog traumatizirana pogleda na razdoblje prije islamske revolucije na koje se iranski film često, ali rijetko i otvoreno referira. (Diana Nenadić)