I dok iranski antirežimski film počinje tragati za novim tematskim područjima, poput onih rodnih i glazbenih, dio filmaša uvrštenih u naš ciklus i dalje reciklira dječje teme koje su postale iranski zaštitni znak



Situacija u kojoj se zatekao dobroćudni protagonist Vazirianova filma Khoda nazdik ast (Bog je blizu) na neki način fino se reflektira na stanje u kojem se trenutno nalazi iranski film. Kao što je Vazirianov junak morao na leđa privezati drvenu kutiju za voće dok je moto-taksijem prevozio učiteljicu u seosku školu, da im se tijela, božesačuvaj, ne bi dodirivala, ta imaginarna kutija dijeli i dva produkcijski različita tijela iranske kinematografije. Na jednoj strani imamo odvažne antirežimske filmaše i festivalske miljenike poput Jafara Panahija koji je nedavno osuđen na šest godina zatvora, uz 20 godina zabrane snimanja filmova i davanja intervjua, jer je agitirao za Musawijevu 'zelenu' opoziciju, te etablirane autore poput Kiarostamija koji može bez ikakvih problema snimati u Toscani (Copie conforme), ali i raditi hermetične eksperimentalne filmove u teheranskim teatrima okupivši 114 iranskih filmskih i kazališnih glumica (Shirin), plus jednu francusku (Juliette Binoche). A s druge strane imamo masu autorskih anonimusa koji pristaju na određene kompromise ili se pokušavaju obraniti od cenzure ublaživši društvenu kritiku alegorijskim i satiričnim tonovima.

Među autorima uvrštenim u ovaj ciklus iranskog filma, jedino se genijalni Majid Majidi ne libi izravnije potkazati iransku realnost, pa u 40-minutnoj neorealističkoj minijaturi Khoda mi ayad (Bog će doći) prilično hrabro upire prst u režim koji ne pokriva siromasima troškove preskupog bolničkog liječenja, već su oni osuđeni na prizivanje Boga kao ultimativnog spasitelja ili na solidarnost i humanost malih običnih ljudi koje inkarnira lik poštanskog službenika. Slične tabue ruši i Mohammad Ahmadi koji u filmskom mozaiku Izgubljena istina slijedi Panahijeve ženske geometrije (Krug) dotaknuvši se problematike pobačaja i suočavanja s neželjenom trudnoćom. Zato su svi filmovi uvršteni u ciklus obuhvaćeni teokratskim motom 'U ime Boga'. No, dok je u Majidija prizivanje Boga više odraz seoske zatucanosti i beznađa, u ostalih autora Spasitelj je tu da likove odvede na pravi put ili će naprosto intervenirati u formi mirakula. Tako se u Bog je blizu (Khoda nazdik ast) on ukazuje u junakovu snu, kad ga luda ljubav pretvara u pustinjaka. U Vazirianovoj alegoriji o klasnim razlikama i novim bogatašima (Komadić raja), Boga zamjenjuje bradati anđeo koji se ukazuje siromašnom dječaku i poklanja mu parcelu u raju. A u Usamljeni noćima (Har shab tanhai) Rasula Sadra Amelija, imamo sukob dva principa, onog racionalnog koji simbolizira lik muža i onog duhovnog koji inkarnira njegova teško bolesna žena koja pokušava pronaći spas tijekom hodočašća u sveti grad (od svih prikazanih filmova, onaj Amelijev je jedini u kojem će žena djelomično otkriti maramu, ali tek da bi nam pokazala djelić obrijane glave). U istom svetom gradu ambijentiran je i drugi Amelijev film (Noć). No, tamo gdje recimo Vazirian razdvaja tijela jednom drvenom kutijom kao nekom vrstom bizarnog pojasa nevinosti, Ameli ih spaja lisičinama kojima je jedan sirovi murjak privezan za 'liječnika' optuženog da je lažirao licencu.

I dok iranski antirežimski film počinje tragati za nekim novim tematskim područjima, poput onih rodnih (položaj žena i transseksualaca u teokratskom režimu) i glazbenih (Ghobadijeva recentna freska o iranskoj 'underground' sceni), dio filmaša uvrštenih u naš ciklus i dalje reciklira dječje teme koje su postale iranski zaštitni znak. Uz neodoljivi lik Majidijeva klinca koji simbolično spašava zarobljenu patku, te Ramezanijevu ekološki intoniranu storiju o dječaku koji traga za zlatorepim fazanom, tu je i autorov nestašni dječak zatočen u kolicima na kojima njegov otac prodaje nar (ovdje su kolica neka vrsta mirnodopske varijante tenka iz Maozova Lebanona). Njihova srca, baloni i narevi toliko su veliki da ne mogu stati u ekran energične videoigrice. (Dragan Rubeša)