Ako je prethodni korejski ciklus više bio orijentiran na mainstream produkciju, sada je pred nama posve drukčije koncipirani ciklus korejskog filma



Još otkako su mu se dogodila dva uznemirujuća otoka torture – onaj Ki-dukov (Otok) i onaj Chul-soov (Bedevilled) – transformirana u svojevrsnu sado-mazo jazbinu u kojoj su ženski likovi bili podvrgnuti najgorim mogućim fizičkim i psihičkim poniženjima, korejski film sustavno nastavlja propitivati identitet njihovih zlostavljača, ali i načine na koje je koncept muževnosti redefinirao korejsku kinematografiju. O tom fenomenu pozabavio se korejski sveučilišni profesor s američkom adresom Kyung Hyun Kim u knjizi 'The Demasculinisation of Korean Cinema'. U toj knjizi, njegov autor, inače poznat i kao producent Im Sang-soove Kućne pomoćnice, referira se na brojne teoretičare, od Deleuzea i Lacana do Žižeka i Mulvey, da bi pokazao kako su se počevši od 'posttraumatskih žanrova' ranih osamdesetih koji su bili izravni odgovor na atentat na korejskog predsjednika Chung-he Parka, mijenjale percepcije korejskog muškog identiteta. Kako to obično biva, žene su bile najčešće žrtve demonstracije njegova golog mačizma, pa je taj proces bio prilično spor.

Iako autorove psihoanalitičke teorije ne spominju suludi Ddongpari (Do posljednjeg daha) Ik-joon Yanga, jer je snimljen nakon što je njegova knjiga izdana, riječ je o komadu koji možda najbolje ilustrira piščeve preokupacije. To već dokazuje njegova uvodna scena u kojoj sirovi Sang-hoon Kim (glumi ga sam autor filma) ugleda muškarca kako na cesti usred noći iz nepoznatih razloga mlati jednu ženu. Nakon što je kaznio nasilnika, on upita žrtvu zašto je bila tako glupa da pristane na maltretiranje. A kad mu ona nije bila u stanju odgovoriti na takvo apsurdno pitanje, on joj opali snažni šamar. U Ik-joona, ciklus nasilja, straha, suučesništva i nagomilanoga gnjeva transformiran je u savršeni začarani krug iz kojeg praktički nema izlaza. A u tom ciklusu sudjeluju protagonisti različitih rodova i životnih dobi, od školaraca koji se ne odvajaju od PlayStationa do ostarjelih alkoholičara koji vuku iza sebe klasične PTSP repove i psihoze čiji se korijeni podastiru u flešbekovima. Naravno, Ik-joonov junak udario je žrtvu nasilja zato jer oboje razumiju isključivo jezik refleksne akcije na nasilje. Zato nije ni čudo da je prva akcija nasilne vrste u kojoj upoznajemo Sang-hoona ona u kojoj on pokušava savladati studentske demonstracije. No, da bi ironija bila veća, njegova mržnja prema autoritetima ima puno više zajedničkog sa studentima nad kojima se fizički iživljava.

Ako je naš prethodni korejski ciklus više bio orijentiran na mainstream produkciju, Do posljednjeg daha kruna je posve drukčije koncipiranog Ciklusa korejskog filma čiji se u nas dosad nepravedno ignorirani autori poput Ik-joona mogu staviti rame uz rame s velikim korejskim sineastima poput Bong Joon-hoa i Lee Chang-donga. A tu 'demaskulinizaciju' sjajno ilustrira i drugi korejski film koji ćemo vidjeti u našem ciklusu, metafilmska ludorija Huna Janga Grubi rez snimljena prema scenariju Ki-duk Kima, iako bi se njen originalni naziv mogao slobodnije prevesti i kao Film je film. S jedne strane imamo filmsku akcijsku zvijezdu specijaliziranu za uloge opakih gangstera. A s druge strane tu je jedan pravi opaki gangster koji sanja kako će postati slavni glumac. Snovi će mu se ostvariti i on pristaje sudjelovati u produkciji, ali pod uvjetom da njihovi okršaji ne budu odglumljeni. Klimaktični okršaj dogodit će se na blatnjavoj plaži, kad postaje evidentno da svi ti mačistički rituali nisu samo frustrirajući već i jako otužni.

Za razliku od Ik-joona i Hun Janga koji promatraju (de)maskulinizaciju u njenom najnabildanijem stadiju, genijalni dokumentarist Chung-ryoul Lee (šifra: Stari partner) tretira ostarjelo muško tijelo al pari s ostarjelim tijelom umornog vola koji sporo vuče njegovu zapregu (autorov prosede blizak je ruralnim etnografijama Raymonda Depardona i seljačkim utopijama Uruphonga Raksasanga).

Napuštamo korejsko selo i nanovo se vraćamo u kaos noćnog Seoula (šifra: Moj dragi neprijatelj) gdje mehanizmi klasičnog filma ceste prerastaju u svojevrsni 'film pločnika', dok cura i njen bivši dečko lutaju gradom posjećujući njegove dužnike od vrata do vrata, iako ovdje u igri nije samo povrat novca već i povrat ljubavi. Premda je autor filma Yoon-ki Lee poznat po suptilnim dramama u kojima dominiraju snažni ženski karakteri, ovdje se junakova demaskulinizacija odvija po zacrtanom ali krajnje nonšalantnom planu, dok autorov prosede puno duguje kasnom Jarmuschu (šifra: Slomljeno cvijeće). Kako je 'demaskulinizacija' bila u pedesetima dokazuje i lik mladog poštara u finoj komediji Heung-sik Parka Moja majka sirena, koja suptilno koketira s motivom putovanja kroz vrijeme. (Dragan Rubeša)