Tijekom proteklih 18 godina, otkad je 1993. impeachmentom smijenjen prvi demokratski izabrani predsjednik Brazila Fernando Collor de Mello, kinematografija zemlje vrhunskog nogometa, sambe i karnevala doživljava pravi procvat
Temelji procvata brazilske kinematografije dijelom leže u ostavštini, na valu talijanskoga neorealizma i francuskoga novog vala stvorenog, pokreta Cinema Nuevo iz šezdesetih godina, kada su stvarali najznačajniji brazilski filmaši druge polovine prošlog stoljeća poput glasovitoga modernista Glaubera Roche i njegovih kolega Nelsona Pereire dos Santosa, Ruya Guerre i Carlosa Dieguesa, dijelom s tim pokretom povezanim nastankom i djelovanjem agilne producentske kuće Embrafilme koja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih odigrala ključnu ulogu u oblikovanju, usmjeravanju i podupiranju nacionalne filmske proizvodnje, a možda najvećim dijelom u međunarodnoj afirmaciji cijenjenih umjetnika koji su za de Mellova režima postali sumnjivi kao nosioci poražene ideologije i simboli prošlosti. Među takve umjetnike idu ambiciozni Walter Salles, redatelj zapažena filma ceste Nepoznata zemlja (Terra Estrangera), koji će naknadno snimiti vrlo solidnu no precijenjenu dramu Glavni kolodvor te izvrsni Sergio Bianchi, „tropski Michael Haneke“ koji se istaknuo egzistencijalnom dramom A Causa Secreta, u Brazil smještenom storijom o društvenom kaosu, nedostatku komunikacije i socijalnom beznađu koje gledatelj upoznaje kroz oči skupine glumaca različitog etničkog i klasnog porijekla.
Upravo je promišljenija, zaokruženija, manje ili više humorom prožeta i(li) subverzivnija obrada intrigantnijih i tjeskobnijih emotivnih, egzistencijalnih, socijalnih i političkih tema s osloncem na zanimljive i slojevite likove te njihove kompleksne međuodnose glavno kvalitativno obilježje suvremenoga brazilskog filma. Bez obzira je li riječ o, u svjetskim razmjerima, najpoznatijim redateljima poput Fernanda Meirellesa i Joséa Padilhe, potpisnika sjajnih dokumentarističkim naturalizmom obojanih socijalnih krimi-drama Božji grad i Elitna postrojba, o darovitim umjetnicima Paulu Caldasu i Líriu Ferreiri, o potentnima i iznimno zanimljivima autorima Joséu Araújou i Djalmi Limongu Batisti, o još aktivnom veteranu Carlosu Dieguesu, ili pak o Guilhermeu de Almeidi Pradu koji primjerice u filmu A Hora Mágica, adaptaciji kratke priče Julia Cortázara, melodramu efektno križa s mjuziklom i neonoirom. Svi spomenuti filmaši manje ili više sugestivnim i uspjelim obradama provokativnih tema zadiru u mračnije i intrigantnije intimne, društvene i političke probleme, ponekad ih ilustrirajući eksplicitnim nasiljem, te se upadljivo, osim gdjekad u ironijske i crnohumorne svrhe, klone benignih i eskapističkih sižea te oslikavanja brazilske stvarnosti idiličnim bojama i pastelnim tonovima.
Upravo pretposljednjim dugometražnim Meirellesovim ostvarenjem Sljepoća, temeljenom na istoimenom romanu nobelovca Joséa Saramaga, fantastičnom egzistencijalnom dramom s elementima trilera i horora, započinje ovogodišnji ciklus suvremenoga brazilskog filma. Posrijedi je snažna no neujednačena alegorijska priča o iznenadnoj pojavi virusa sljepila koji će ubrzo dovesti do raspada civilizacije i gotovo potpuna gubitka ljudskosti. Saramago i Meirelles sljepoću koriste kao katalizator za kreiranje parabole o apokaliptičnoj prirodi ljudskog društva suočenog s krizom, o atavizmima i „zvjerskom“ u čovjeku, kao i o otuđenosti pojedinaca i njihovim (ne)sposobnostima za opstanak i zajednički život. Piščevo se naglašeno pesimistično distopijsko djelo drži vrlo zahtjevnim i gotovo posve nepodatnim za ekranizaciju, a o tome dobrim dijelom svjedoči i estetiziran i atmosferičan, no razmjerno pretenciozan Meirellesov film.
Nagrađivanu humornu egzistencijalnu dramu Mladost (Juventude), temeljenu na kazališnom komadu Kardinalova večera Júlia Dantasa, potpisuje iskusni Domingos Oliveira, također veteran iza kojeg je više od četiri desetljeća bavljenja filmom. Realizirana razmjerno skromnim sredstvima, na jednoj lokaciji i snimljena digitalnom kamerom, Mladost je nostalgična priča o susretu trojice dobrih prijatelja na početku osmoga desetljeća života. Oliveira ovdje i glumi jednog od tri središnja lika, kazališnog redatelja Antonia koji s kardiologom Ulissesom vikend provodi u raskošnoj kući bogatog poduzetnika Davida. Njihovo prisjećanje na djetinjstvo, mladost, (ne)realizirane ljubavi i (ne)ostvarene snove otvorit će traume njihovih aktualnih egzistencija, raspadnutih brakova i zategnutih odnosa s djecom, što Oliveira oblikuje u nepretencioznu cjelinu čiji šarm leži u spontanosti, emotivnosti, realizmu i povremenim improvizacijama.
Dok je triler-drama Osveta (Vingança) uglavnom konvencionalna i ne uvijek uvjerljiva, no ipak dovoljno intrigantna priča o silovanju i osveti u kojoj se debitant Paulo Pons poigrava očekivanjima gledatelja te karakterima protagonista i njihovim odnosima, romantična komedija To je to (Apenas o Fim) tematiziranjem kraja jedne romantične veze na dobrano formulaičan i suhoparan, no i neosporno šarmantan način progovara o gotovo svim aspektima ljubavi. A, također romantična komedija Žena mog prijatelja (A mulher de meu Amigo) Cláudia Torresa nudi klišeiziranu i neinventivnu, no ipak dopadljivu priču o neobičnom ljubavnom četverokutu čiji su vrhovi dva bračna para, ujedno i najbolji prijatelji. (Josip Grozdanić)