Kinematografska evolucija Nenada Puhovskog izgleda nekako ovako: u 1960-ima kinoamater, ranih 1970-ih student režije i mladi autor, potkraj 1970-ih predavač na Akademiji dramske umjetnosti, tijekom 1980-ih kazališni i televizijski redatelj te nagrađivani dokumentarist, od druge polovice 1990-ih producent vlastitog Dokumentarnog filmskog projekta Factum, u novom mileniju pokretač festivala dokumentarnog filma ZagrebDox i poslijediplomskih studija dokumentaristike…

Pogledaju li se u kontinuitetu, u njegovim dokumentarcima, nastalim u razmaku od četiri desetljeća, uočit će se tragovi stanovite redateljske “evolucije” ili procesa sazrijevanja, a to je i logično: mladiću s kreativnim ambicijama važno je da bude nov, inovativan i drukčiji; od zrelog kreativca očekuje se da bude mudriji ili tolerantniji prema Drugima i „drukčijima“. Upravo u tom smjeru razvijao se i Puhovski od veriteovski zaigrane i inovativne studentske Činče, preko socijalno-angažiranih filmova i sofisticiranih kultur-filmova kasnih 1970-ih i 1980-ih, do novijih dokumentaraca skrojenih prema humanističkoj i aktivističkoj mjeri mjeri vlastitog Factuma. O tome svjedoči i njegov autorski ciklus u Tuškancu. (Diana Nenadić)