Novi iranski film nastavlja bilježiti pomake: od ruralnog ka urbanom ambijentu od dječjeg filma ili filma o djeci ka obiteljskoj drami od obiteljske drame prema krimiću od psihološki profiliranog (anti)ratnog filma prema pirotehničkom spektaklu
Prateći godinama cikluse iranskoga filma, već smo naviknuli da selektori programa za prikazivanje u Hrvatskoj izbjegavaju izbor filmova 'na prvu loptu'. Uglavnom umjereno doziraju ili preskaču autore/filmove nagrađene u zapadnome svijetu, a odlučuju se ponajprije za one cijenjene i gledane u granicama Irana. Pritom nastoje fokusirati selekciju na tematski, problemski ili produkcijski povezan korpus filmova, po čemu zaključujemo da je iranska kinematografija, unatoč strogim kulturnim i religijskim kodeksima koji njome ravnaju, dinamičan, bogat i šaren organizam. Gibanje mu je ograničeno kad je riječ o nedodirljivim religijskim i političkim načelima Islamske Republike, ali se ta načela uspijevaju pomiriti i s poetsko- minimalističkim obrascima opjevanih autora prve i druge generacije postrevolucionarnog iranskog filma poput Kiarostamija, Panahija i Makhmalbafa, i s populističkim (žanrovskim) uzorcima ovogodišnjeg izbora djela manje poznatih iranskih autora i jedne autorice.
Taj novi i drugi iranski film nastavlja bilježiti i druge pomake: od ruralnog ka urbanom ambijentu (Posljednji čvor, Djeca vječnosti, Noć), od tradicionalno prisutnog dječjeg filma ili filma o djeci ka obiteljskoj drami (Znamen, Djeca vječnosti), od obiteljske drame prema krimiću (Posljednji čvor), od psihološki profiliranog (anti)ratnog filma prema pirotehničkom spektaklu (Treći dan). Kuriozum je možda i jedna međunarodna koprodukcija, japansko-iranski film Tepih od vjetra Kamala Tabrizija iz 2003, u kojem su tradicija izrade čuvenih perzijskih sagova i sudjelovanje dječjih likova sretna podloga za priču o zgodama Japanca i njegove kćeri u gostima kod iranske obitelji, kao i za humorni sraz ozuovskog svijeta s mentalitetom perzijskog potomstva.
Drugu 'obiteljsku dramu' iz ovogodišnje selekcije, Djeca vječnosti, režirala je 2006. Pouran Derakhshandeh, prva iranska redateljica poslije Revolucije, ujedno i najpoznatije autorsko ime cijeloga ciklusa. Njezina priča o retardiranu dječaku koji postaje prepreka braku dvoje mladih iz više srednje klase, neposredno problematizira i moguće posljedice patrijarhalne volje kada se uplete u osjetljive emotivne odnose. A taj tvrdi orah pokušat će razbiti i malodobni junak Znamena (Fereidoon Hassanpoor, 2008), koji bježi iz sirotišta kako bi pronašao žive roditelje, da bi se pritom suočio s grubim ujakom koji ga uporno odbija udomiti.
Humanistički naboj, jednostavno i prohodno linearno izlaganje kao zaštitni znak iranskoga filma, dominiraju i u Noći Rasoola Sadr'Amelija, humorno-sentimentalnoj drami televizijskog formata, fokusiranoj na neobičan protagonistički par u neobičnoj situaciji: mladi policajac i njegov vremešni uhićenik prisiljeni su provesti noć pod istim krovom iako je njihov odnos ispunjen uzajamnim nepovjerenjem i nervozom zbog privatnih problema.
Netipičnim ili barem neobičnim za Irance doima se film Hassana Lafafiyana Posljednji čvor, krimić suvremena ruha koji razrješuje enigmu ubojstva u krugu uglednog teheranskog industrijalca, dok se intriga i strasti na simboličan način opet vrte oko dizajna perzijskoga tepiha, ali i oko žene sa 'sumnjivom' prošlošću. Konačno, žena, ove godine osjetnije zastupljena u 'pasivnom' izdanju, u središtu je iransko-iračkih ratnih okršaja u Trećem danu Mohammada H. Latifija, filmu koji je atraktivnim spojem domoljubnih strasti s elementima melodrame, trilera i akcije zaradio i službeni naslov najboljeg iranskog filma 2007. godine. (Diana Nenadić)