Ciklus vrlo različitih filmova sjećanje je na niz značajnih filmaša koji su u prvoj polovici ove godine napustili ovaj svijet i na njihova ostvarenja koja će ih zasigurno nadživjeti
Za nas je najbolniji bio odlazak Borisa Dvornika (1939), jednog od najvećih hrvatskih filmskih (ali i televizijskih i kazališnih) glumaca koji je postao zvijezda već prvom ulogom u ratnoj drami Deveti krug (1960) Franceta Štiglica, što je potom i potvrdio u komedijama Branka Bauera Martin u oblacima (1961) i Prekobrojna (1962), a potom popularnost još povećao i akcijskim partizanskim filmovima. I dok se u početku moglo držati da mu je za uspjeh ponajviše zaslužna mladenačka prirodnost i šarm, nakon vrlo uspjelih dramskih uloga postalo je jasno da je riječ o iznimno snažnoj glumačkoj osobnosti i energiji koja je tijekom čitave njegove karijere izvanredno komunicirala s publikom i zaokupljala punu pozornost. Isto tako je snažnu glumačku osobnost iskazivala i velika, prvenstveno kazališna, umjetnica Semka Sokolović-Bertok (1935), pa je baš to njezinim filmskim ulogama (čak i kad je riječ o manjim epizodama) osiguravalo životnost i posebnost pravih malih dragulja o čemu svjedoče i Majstori, majstori (1980) Gorana Markovića. I dok su njih dvoje bili aktivni i iznimno uspješni gotovo do posljednjeg daha, redatelj Fedor Škubonja (1924) posljednji je put bio u središtu zanimanja šire javnosti davne 1969. s Velikom zlatnom arenom za Nizvodno od sunca, ali istaknuto je mjesto u povijesti hrvatske kinematografije zaslužio kao autor koji je postigao prvo veliko međunarodno priznanje, osvojivši Izgubljenom olovkom Zlatnog lava za film za djecu na festivalu u Veneciji 1961. Sljedeće je godine nagrađen i na festivalu u Mar del Plati, a na 4. susretu filmova za mlade u Cannesu 1964. osvojio je drugu nagradu, uz nagrade i publike i kritike, a godine 1966. na jubilarnom dvadesetom festivalu u istom gradu taj film uvršten je među deset najboljih filmova za djecu svih vremena.
Slično se događalo i sa značajnim stranim (pretežito američkim) filmašima preminulima ove godine. Tako današnjem mlađem gledatelju vjerojatno ne znači mnogo ime Richarda Widmarka (1914) koji je 1947. imao izvanredan debut (nominacija za Oscara) kao psihopatski ubojica u Poljupcu smrti Henrya Hathawaya i u sljedećih dvadesetak godina bio jedan od najistaknutijih protagonista (i pozitivaca i negativaca) krimića, trilera, ratnih filmova i vesterna poput Žutog neba (1948) Williama Augustusa Wellmana. Nasuprot tome mnogo duže glumački aktivan ostao je Charlton Heston (1924) koji je postao zvijezdom u istom razdoblju. Tada je nastupio i u Zrnu zla (1958) Orsona Wellesa, ostvarivši jednu od najdojmljivijih interpretacija, iako prilično različitu od njegovih tipičnih uloga snažnih protagonista. Roy Scheider (1934) se afirmirao Francuskom vezom (1971) Williama Friedkina, postao zvijezda u Spielbergovim Raljama (1975), a glumački najkompleksniju ulogu ostvario je u All That Jazz (1979). Iako u posljednje vrijeme nije imao tako visok status i dalje je mnogo snimao, pa će film Željezni križ Joshue Newtona u kojem je bio tumač glavne uloge, ali zbog smrti nije snimio posljednju sekvencu, ipak biti dovršen uz pomoć šminke i digitalnih efekata.
Godine 2005. premijerno je prikazan Sketches of Frank Gehry, posljednja režija oskarovca Sidneya Pollacka (1934), tvorca mnogih hitova od kojih je vjerojatno najpopularnija Moja Afrika (1958), dok se Made of Honor u kojem je ostvario još jednu od brojnih efektnih glumačkih minijatura pojavio na velikim ekranima tek nakon smrti. No, gotovo je zaboravljen također značajan redatelj Jules Dassin, rođen 1911. u SAD-u u obitelji rusko-židovskih imigranata. Afirmirao se žestokim krimićima s naglašenom socijalnom kritičnošću, ali je za vrijeme „lova na vještice“ morao napustiti SAD, pa je u Velikoj Britaniji snimio jedan od svojih najboljih filmova Noć i grad (1950), a u Francuskoj Obračun među gangsterima (1955. - nagrada za režiju u Cannesu). Nakon vjenčanja s Melinom Mercouri seli u Grčku, gdje snima popularni Nikad nedjeljom (1960. - nominacije za Oscara za režiju i scenarij), a još dva desetljeća snima i u Grčkoj i drugim zemljama, no veći uspjeh mu postiže samo Topkapi (1964.). Možda će našim gledateljima slično izgledati i sudbina jednog od najvećih autora talijanskih komedija Dina Risija (1916), ali samo zato jer već dugo talijanski filmovi rijetko stižu do nas. Risi je pak zadnji put stao iza kamere u osamdesetšestoj godini. Uz to mnogima je poznatiji Miris žene (1992) Martina Bresta s odličnim Al Pacinom, vrlo uspjeli remake istoimene najbolje Risijeve komedije iz 1975. s briljantnim Vittoriom Gassmanom (dobitnikom nagrade za najbolju mušku ulogu u Cannesu) koja je još znatno bolja i naravno originalnija od američke inačice.
A upravo tu originalnost koje nedostaje filmovima na redovitom repertoaru nudi ovaj ciklus vrlo različitih, ali i vrijednih ostvarenja preminulih značajnih filmaša. (Tomislav Kurelec)