Ciklus iberoameričkog filma mahom obuhvaća manje razvikane angažirane nevidljive sineaste s njegovih autorskih margina, ali i neafirmirane kinematografije poput čileanske i peruanske koje su sve donedavna bile gotovo anonimne čak i u dobro informiranim bjelosvjetskim festivalskim krugovima




Kad sam 1989. tijekom boravka u Riju ispijao na terasi kafića Garota de Ipanema sok od svježe iscijeđenoga tropskoga voća prišla mi je prelijepa garota u tangi i ugurala u ruke flyer na kojem je velikim crnim slovima pisalo Glasuj za Lulu. No, trebalo je proći još poprilično vremena da taj gorljivi vođa Radničke partije postane prvi lijevi brazilski predsjednik i prekine bolno dugo razdoblje u kojem su se klimavi kvazidemokratski režimi izmjenjivali s vojnim huntama, iako nije bio imun ni na pragmatične nestašluke. Nakon neuništiva Lule koji je prije nekoliko tjedana izjavio da je velika nepravda da Južna Amerika mora ispaštati grijehe pohlepne casino ekonomije s Wall Streeta, brazilski zaoket ulijevo ubrzo su počeli slijediti i njegovi susjedi. To se neminovno odrazilo i na njihove uspavane kinematografije, od brazilskoga Cinema Novo u kojoj Barretovu Donu Flor sada zamjenjuje Waddingtonova Darlene pa nadalje. To nam dokazuje i ovaj tuškanački ciklus iberoameričkog filma koji mahom obuhvaća manje razvikane angažirane nevidljive sineaste s njegovih autorskih margina, ali i neafirmirane kinematografije poput čileanske i peruanske koje su sve donedavna bile gotovo anonimne čak i u dobro informiranim bjelosvjetskim festivalskim krugovima, ne računajući na onu argentinsku čija treća generacija (Martel, Alonso, Fenderik, Pineiro) nešto bolje kotira i koja je doživjela veliki uzlet još u devedesetima što se povezuje s naglim procvatom filmskih škola.



Tako se čileanskom filmu dogodio snažniji iskorak na festivalsku scenu tek s Machucom Andersa Wooda koja secira klasne razlike kroz prijateljstvo dvojice dječaka koji pripadaju različitim društvenim staležima, iako je zapravo riječ o pametnu komadu srednjostrujaškog crowdpleasera. A ove godine je u kanski Quinzaine uvršten daleko radikalniji Tony Manero predana nihilista Pabla Larraina koji kroz sudbinu imitatora mitskoga Travoltina lika potkazuje užase Pinochetove groznice krvavih diktatorskih večeri u razdoblju u kojem su se najcrnji dani čileanske povijesti poklopili s komercijalno najblještavijim danima disca.



Slične angažirane teme slijede Vučja usta Jorgea Lombardija ambijentirana u doba peruanskoga građanskoga rata i gerilskoga pokreta Sandero Luminoso (sličnim motivom pozabavio se i razvikaniji John Malkovich u filmu The Dancer Upstairs u nas dostupnom na DVD-u), te Dvostruka igra Peruanca Alberta Chicha Duartea koja priča o zgodama i nezgodama španjolskog varalice koji operira u Peruu u sumraku pervertirana Fujimorijeva režima, gdje svatko nekom nešto duguje.



Iberijski segment ciklusa također igra na ovakve human rights mehanizme iako odbija slijediti didaktičnu strategiju politički korektna pamfleta. A teme mu se kreću od terora reklamokracije u eri agresivnog neoliberalizma (Dot.Com) do problematike ilegalnih emigranata zbog čega su autori odvažno sveobuhvatna doxa Balseros morali potegnuti čak do Kube da bi uronili u tragične sudbine njenih ilegalnih 'veslača' koji su umjesto u obećanoj zemlji Floridi okončali u logoru Guantanamo nakon što su Clinton i Castro potpisali sporazum o zaustavljanju kubanskoga izbjegličkog vala na američke obale. A Španjolac Fernando Leon de Aranoa (Mjeseci na suncu) slijedi socijalnu trajektoriju Kena Loacha u eri u kojoj se sudbina španjolskih brodogradilišta gotovo podudara s agonijom hrvatskih škverova i vraća se zaboravljenu liku pauperizirana proletera koji je pao u nemilost filma kao da je riječ o gubavcu, kad mu se vraćaju tek rijetki sineasti poput Glawoggera (Radnikova smrt), Zhangkea (24 City) i Caloprestija (La fabbrica dei Tedeschi). (Dragan Rubeša)