Iako se epitet 'almodovarovski' što se često prišiva španjolskim sineastima koji slijede iščašenu estetiku Pedra Almodovara već pomalo izlizao, akter dokumentarnog filma Venture Ponsa Ignasi M možda se najviše približio galeriji njegovih ekscentričnih kreatura. Doduše, Ponsov queer (Food For Love, Amic/Amat) nema baš mnogo zajedničkog s ludim Pedrom. Ali dok osluškujemo autorova dobro raspoložena aktera - katalonskog muzeologa i kuratora Ignasia Milleta Bonaventuru - kako u uvodnom monologu spominje 29 tableta koje dnevno konzumira, od antidepresiva do lijekova za AIDS i Viagre (ovo zadnje zato da bi, kako i sam ironično priznaje, sanirao štetu koju su ostali lijekovi prouzrokvali na njegovim 'donjim' i 'najvažnijim' dijelovima tijela), te dok ga pratimo u kupovini erotskih pomagala u maniri istinske shopping kraljice, učinilo nam se kao da je Ignasi M. zalutao iz Almodovarova korpusa. Pogotovu kad priča s već odraslim sinovima od kojih je jedan grafički dizajner i animator u Londonu, a drugi ponovno rođeni kršćanin koji je otkrio čari evangelizma, iako su obojica odrastali uz očevu lezbijsku prijateljicu prikovanu za invalidska kolica.

Uz Ponsov komad, ovaj ciklus suvremenog španjolskog filma donosi još jedan izvrstan doks – Las maestras de la Republica u režiji Pilar Perez Solano, čiji film o ulozi učiteljica u periodu španjolske Druge republike kao utjelovljenju socijalističkih ideala o slobodnom, javnom i sekularnom obrazovanju, koje su zagovarale osnivanje školskih sindikata i tretman majčinstva kao poticaja, a ne kao obveze, mnogo duguju retorici Kena Loacha. Ono što je u Loachovu doksu The Spirit of '45 bio britanski premijer Clement Attlee u odnosu na dugu eru torijevaca sublimiranu u tiraniji Željezne Lady, to su te hrabre žene bile u odnosu na tiraniju Francova režima koji će nakon građanskog rata srušiti sve što su one izgradile i još snažnije ojačati utjecaj crkve u školskim klupama.

I ostali naslovi iz Ciklusa imaju naglašenu dokumentarnu i hibridnu notu, što se fino podudara s Godardovom recentnom izjavom da se 'svi veliki igrani filmovi okreću prema dokumentarnom kao što se i svi veliki dokumentarci okreću prema igranom filmu'. U filmu La plaga (Pošast) Katalonke Neus Ballus, hibridni prosede igra na naglašeni estetizam i formalni rafinman, dok autorica prati protagoniste koji se dave na rubovima Barcelone – moldavskog hrvača imigranta, izgubljenog vlasnika farme, bolesnu staricu i njenu filipinsku bolničarku, te ocvalu prostitutku u sve težoj potrazi za klijentima – dok uzaludno pokušavaju srušiti zid usamljenosti, iako autoričin distancirani stil odbija igrati na empatiju. Korak dalje otišao je Fernando Franco u debiju Ranjena (La herida) koji prati polagani pad i usamljenu paranoju psihotične cure (izvrsna Marian Alvarez koja je na festivalu u San Sebastianu proglašena najboljom glumicom), njena samoranjavanja i SMS komunikaciju s dečkom s kojim je potpisala suicidalni pakt, premda su njeni nevidljivi ožiljci, oni na duši, puno veći i bolniji. No, tamo gdje Franco naglašava klaustrofobiju kadra u seriji krupnih planova u histeričnim pokretima nemirne kamere koja prati njene korake, Gabriel Velazquez (Artico) promatra s distance široka prostranstva Salamance, čiju idilu remeti bijeli dim koji se širi iz obližnje rafinerije. Mjesto je to u kojem šesnaestogodišnjaci postaju očevi, kradu stoku, maltretiraju klince, snifaju kokain i malo pričaju, premda njihove statične kompozicije govore mnogo (neki od njih vraćaju se autoru iz njegova prethodnoga filma Ledenjak).

Mladež je i u fokusu dokudrame Crni dijamanti Miguela Alcantuda koja se bavi aktualnom temom prodaje nogometaša iz Trećeg svijeta i njihovim pretvaranjem u robove, prateći dvojicu mladaca iz Malija koji postaju laka meta nogometnog skauta, dok oni pokušavaju učiniti sve da bi njihov san o slavi i bijeg u Španjolsku postali java. 'Solo futbol!', kaže jedan od njih. Njima je nogomet jedini cilj i smisao života. Ali njihova lopta i ona iz Artica s natpisom 'Postat ćeš baka!', koju je Jota bacio preko zatvorskog zida iza kojeg se nalazila njegova majka osuđena zbog dilanja, zapravo udaraju u isti socijalni gol. (Dragan Rubeša)