Olivera Marković je na prijelazu pedesetih u šezdesete prošlog stoljeća, u Zagrebu bila podjednako popularna kao i u Beogradu. Razlog su, dakako, bili filmovi i ploče



U beogradskim „Večernjim novostima“ članak u povodu smrti Olivere Marković usmjerio se isključivo na njezinu kazališnu karijeru. U tim je novinama ona svojedobno zauzela visoko peto mjesto na listi najboljih srpskih glumaca svih vremena, međutim, kazalište je nezgodna vrsta umjetnosti: ukoliko ne živite u gradu u kojem glumac redovito nastupa, teško je provjetriti glasine o njegovoj veličini. Olivera Marković je, međutim, na prijelazu pedesetih u šezdesete prošlog stoljeća, u Zagrebu bila podjednako popularna kao i u Beogradu. Razlog su, dakako, bili filmovi i ploče. Bila je omiljena gumica Veljka Bulajića i nastupila njegova tri najbolja ostvarenja tih godina – Vlak bez voznog reda, Uzavreli grad i Kozara – a na Radio Zagrebu nedjeljna emisija po željama slušatelja nije mogla proći bez njezine interpretacije ruske romance „Trojka“. Tada je imala ugovor sa zagrebačkim „Jugotonom“ i nije bilo šanse da samo tako kupite LP ploču sa četiri pjesme, među kojima je bio i spomenuti evergreen. Kada bi u nas održavala koncerte, ulaznice su planule tek što bi se našle u prodaji. Teško je bilo procijeniti jesu li je više obožavali kao glumicu ili pjevačicu: kako se snalazila u glazbi, možete provjeriti na Youtubeu, gdje postoji bar desetak snimki njezinih najomiljenijih izvedbi.

Olivera Marković rođena je 3. svibanja 1925. u Beogradu, no djetinjstvo je provela u Nišu, kao klinika imala je veća vlastitu „trupu“ u Niškoj Banji, da bi se po završetku gimnazije preselila s roditeljima natrag u srpsku metropolu. Najprije je upisala povijest umjetnosti, međutim, valjda je presudila epizodna uloga u filmu U planinama Jugoslavije, prvoj velikoj poratnoj produkciji, koju je u nas režirao poznati sovjetski redatelj Abram Room (taj se tijekom rada na filmu mjesecima nije micao iz Opatije). Prijavila se na beogradsku kazališnu akademiju i završila u klasi glumca i redatelja Mate Miloševića. S tadašnjim suprugom Radetom Markovićem (čije je prezime zadržala do kraja života, djevojačko joj je bilo Đorđević) bila je članica Beogradskog dramskoga pozorišta koje je forsiralo moderni teatar, pa su razbijali socrealističke kanone stavljanjem na repertoar komada Tennesseeja Williamsa, Williama Ingea i drugih američkih dramatičara. Sredinom pedesetih, istodobno kada su se u Zagrebu u Mački na vrućem limenkom krovu proslavili Ljubica Mikuličić i Boris Buzančić, u Beogradu je u tim ulogama briljirao bračni par Marković. Oliverina interpretacija Maggie smatrala se najerotičnijim nastupom u beogradskim kazalištima toga vremena.

Uloge zavodnica zapale su je i na filmu, što nije nikakvog čudo: bila je već u tridesetoj i nije odgovarala prototipu prave seks bombe, ali naočita, prsata brineta, izvrsne dikcije i velikog glumačkog rasporna lako je parirala muškim partnerima. Kamera ju je obožavala, pa je išla iz filma u film: prve velike uloge imala je u ratnom filmu Voje Nanovića Šolaja (1955.) i trileru Žike Mitrovića Posljednji kolosijek (1956.), međutim, koliko je dobra gumica bilo je očito tek u izvrsnoj melodrami Branka Bauera Samo ljudi (1957.), gdje je igrala Beograđansku Lulu koja se s domaćicom pansiona u snijegom zametenoj Bosni (također dojmljiva Nela Eržišnik) otima za naklonost Nikše Štefaninija. Takav nastup nije mogao promaći mlađahnome debitantu Veljku Bulajiću, koji je upravo pripremao ambiciozni prvijenac Vlak bez voznog reda (1959.), u kojem je okupio niz najzanimljivijih hrvatskih, srpskih i bosanskih glumaca. Olivera Marković lako se izdvojila u ulozi udovice Ike koja izluđuje novog idola Ivicu Pajera, pred kojim je upravo bila međunarodna karijera. Naredna suradnja s Bulajićem u Uzavrelom gardu (1961.) osigurala joj je možda najbolju ulogu u karijeri, riječke prostitutke Ribe koja je s „kolegicama“ poslana po kazni na izgradnju visokih peći u Zenici: takvi likovi u našem se filmu tada baš nisu smatrali podobnima, a pogotovo je bilo provokativno to što je Olivera profilirala Ribu kao samouvjerenu ženu modernih nazora, koja bi se rado zadržala uz jednog muškarca, ali njoj to nikako ne uspijeva. U tom je filmu imala nekoliko scena s Batom Živojinovićem, koji je igrao nepopravljivoga ženskara („mušku kurvu“), no u Bulajićevoj Kozari (1962.) igrali su supruge, bosanske seljake koji bježe pred ustašama i Nijemcima. Scena njezine pogibije, dok je sinčić prekriva lišćem ne sluteći da je ona mrtva, govoreći „Mama spava“, malo koga nije rasplakala.
U prvoj poslovici šezdesetih Olivera je bila na glumačkom vrhuncu. Kada je proslavljeni Poljak Andrzej Wajda došao režirati u Jugoslaviju, povjerio joj je glavnu ulogu Katarine Izmajlove u filmu Sibirska lady Macbeth (1962.) po poznatom predlošku Nikolaja Ljeskova. Partneri su joj bili Ljuba Tadić i legendarni redatelj Bojan Stupica, pa kako je očekivani svjetski uspjeha izostao (nagrađena je tek Srebrnom arenom u Puli), nije bila mala stvar zabilježiti u filmografiji da vas je Wajda počastio suradnjom. Uskoro je dobila i prvu Zlatnu arenu, za nastup u vrlo solidnoj socijalnoj drami Fadila Hadžića Službeni položaj (1964.), svojevrsnoj inačici Bauerovog filma Licem u lice: imala je ranije i boljih uloga, no bila je primjereno autoritativna kao radnica koja ukazuje direktoru na loše stanje u poduzeću.

Brak s Markovićem u međuvremenu je propao, pa se 1965. po drugi put udala, i to opet za glumca, Dušana Bulajića (Ljubav i moda, Kota 905), s kojim je ostala u vezi do njegove smrti 1995. godine. i koji se pokazao kao njezin idealan životni partner. Promijenila je i kazalište, od 1967. nastupa u beogradskom Narodnom pozorištu, gdje je i umirovljena 1989., međutim, i dalje je nastupala, kako na filmu i televiziji, tako i u kazalištu. Zadnjih nekoliko godina provela je na intenzivnoj njezi.

Nakon što je prešla četrdesetu, glavnih uloga na filmu bilo je sve manje, ali je zato karakternih i sporednih bilo napretek. Za jednu od njih dobila je još jednu Zlatnu arenu (ratna komedija Branka Baletića Balkan ekspres iz 1983.), ali najzanimljivije suradnje imala je sa sinom Goranom Markovićem. Igrala je u mnogima njegovim filmovima, međutim, dvije se uloge posebno izdvajaju. U komediji Tito i ja (1992.) dobila je ulogu bake maloga junaka, koja ne može sakriti prezir što se njezin bivši suprug, ocvali bonvivan, obavezano pojavljuje na obiteljskome ručku, kako bi uživao u besplatnoj „košti“. Njega je igrao - Rade Marković! U dokumentarcu Srbija godine nulte (2001.) igrala je sebe, majku koja je zabrinuta time što je njezin Goran suviše opsjednut svojom težinom i ne uživa u majčinome kuhanju. Ta joj je uloga možda bila i najteža, jer je znala da je to stvarnost a ne fikcija. (Nenad Polimac, Jutarnji list)