Partizanski omnibus Branka Marjanovića iznimno je slabo primljen u vrijeme premijere, štoviše, u novinskim su ga napisima proglašavali najgorim domaćim filmom dotad snimljenim. Ojađeni redatelj napustio je igrani film i posvetio se kasnije dokumentarcima o životinjama. Krah 'Opsade' iz perspektive razdoblja u kojem je nastao donekle je razumljiv, budući da se u to doba partizanski žanr već trudio baviti intrigantnim moralnim dvojbama glavnih protagonista (iste godine na pulskom su festivalu prikazana puno ambicioznija ostvarenja Ne okreći se sine Branka Bauera i Veliki i mali Vladimira Pogačića), dok se Marjanovićev film u odnosu na takvu produkciju doimao poprilično staromodnim.
Današnjim filmofilima Opsada, međutim, ne mora biti nezanimljiva. Prva priča s Juricom Dijakovićem i Ivom Šubićem u glavnim ulogama hrvatska je inačica Reedova 'Bjegunca', sa zanimljivim korištenjem lokacija oko zagrebačkog glavnog kolodvora, dok je druga pokušaj partizanske komedije, ali bez žalca koji bi joj podario Joža Horvat, scenarist prethodnog, zabranjenog Marjanovićeva filma Ciguli Miguli. Treću priču vrijedi vidjeti zbog glazbeničkog ambijenta (scenarist Zvonimir Berković) i glumačkog debija slikarice Goranke Wruss. Uzgred, u okvirnoj priči koja se odigrava u zgradi opsjednutoj od Nijemaca partizanskog liječnika koji porađa dijete glumi povjesničar hrvatskog filma Ivo Škrabalo, ali je na špici krivo potpisan kao Branko. (Nenad Polimac)