Ove se godine navršilo stotinu godina od rođenja (6. svibnja 1915. u Kenoshi, Wisconsin) i trideset godina od smrti (10. listopada 1985. u Hollywoodu) Orsona Wellesa, jednog od najznačajnijih i najoriginalnijih filmaša u povijesti svjetske kinematografije čiji cjelovečernji igrani prvijenac Građanin Kane (Citizen Kane, 1941.) mnogi drže najboljim filmom svih vremena



Takvom sudu pridonijeli su novi način organiziranja i osmišljavanja fabule, potpuno drugačiji način uporabe zvuka (oslonjen na Wellesovo bogato radiofonsko iskustvo), korištenje do tada malo iskušavanih objektiva (širokokutnog i onog s dubinskom oštrinom) što mu je u suradnji sa sjajnim snimateljom Greggom Tolandom omogućavalo dojmljivost filmske slike na tragu ekspresionizma i stvaranje složenih i promjenljivih odnosa likova unutar jednog kadra, bez posredovanja montaže.

Sve je to kreirao kao dvadesetpetogodišnjak (a ujedno je bio i tumač naslovne uloge). No, već u tim godinama imao je iza sebe znatno kazališno i intrigantno radijsko iskustvo koje je uključivalo i senzacionalnu adaptaciju romana Rat svjetova H. G. Wellsa. Ta je radio-drama snažnom iluzijom dokumentarnosti i sugestivnošću natjerala 1938. mnoge Amerikance da u strahu od invazije Marsovaca napuste prebivališta. No, nakon što je s Građaninom Kaneom osvojio Oscare za najbolji film, režiju, glavnu mušku ulogu i scenarij (zajedno s Hermanom J. Mankiewiczom), dok je Toland dobio tu nagradu za snimatelja, a film još i nekoliko nominacija, Welles se potpuno orijentirao na film.

Ipak nije sve išlo tako glatko kako se moglo očekivati nakon tog izvanredno uspješna početka, jer unatoč priznanjima Kane nije postigao komercijalni uspjeh kao ni sljedeći njegov film Veličanstveni Ambersonovi (The Magnificent Ambersons, 1942.), pa tu počinju njegove nevolje s holivudskim producentima koji mu nerijetko krate filmove da bi ih učinili prihvatljivijima širokoj publici. Jer Welles je i u filmove popularnih žanrova unosio redateljsku inovativnost, što dio gledatelja tada nije ni shvaćao niti razumijevao. Zato je dio publike u izlaganju radnje zbunjivala eliptičnošću Dama iz Šangaja (The Lady from Shanghai, 1947.), vizualno bogat i redateljski iznimno maštovit film noir (s elementima drame) u kojem je uz njega nastupila i jedna od najpopularnijih zvijezda onog vremena Rita Hayworth (tada njegova supruga). A rasplet tog filma ubraja se nedvojbeno među antologijske sekvence svjetske kinematografije. Ipak Welles kao autor prestaje uživati povjerenje Hollywooda, pa sve češće snima u Europi, najčešće nalazeći u njoj i koproducente. Tako je realizirao i Tajni dosje (Mr. Arkadin, 1955.), jedan od najambicioznijih svojih projekata, po neuobičajenom dramaturškom postupku i atmosferi blizak Građaninu Kaneu u oblikovanju sudbine tajanstvena milijardera, trgovca oružjem koji eliminira sve koji nešto znaju o njegovim mračnim tajnama. Ipak za holivudski Universal International snima 1958. Dodir zla (Touch of Evil), jedan od najboljih film noira uopće u kojem posebice fascinira uvodna sekvenca, ali i lik šerifa kojeg sam Welles tumači dojmljivo kao čovjeka većeg od života, ali i šerifa koji se izdigao iznad zakona i zbog toga se tijekom istrage sukobljavao s meksičkim inspektorom Vargasom kojeg tumači Charlton Heston.

Takve iznimno snažne, neobične osobnosti Welles je tumačio u sva četiri spomenuta svoja filma, kombinirajući fizičku snagu i korpulenciju s lakoćom kretanja, a prijeteći izgled s povremenom gotovo dječačkom nevinošću pogleda. Takva izrazita filmska osobnost i karizmatičnost učinila ga je iznimno poželjnim i mnogo traženijim glumcem nego redateljem, jer je samom svojom pojavom i karizmatičnošću činio posebnima i dominantnima uloge koje je tumačio. Pokazuje to i hvaljena adaptacija romana Charlotte Brontë Jane Eyre (1944.) u režiji Roberta Stevensona. U filmu koji je u nas prikazivan pod naslovom Sirotica iz Lowooda Welles je snagom svoje glumačke osobnosti uspio učiniti uvjerljivim teatralnost i pridavanje šekspirijanskih tonova u interpretaciji lorda Edwarda Rochestera, mizantropa koji za brigu i obrazovanje svoje kćerke angažira naslovnu junakinju. Nju tumači tada vrlo popularna Joan Fontaine koja je ipak ostala u potpunoj Wellesovoj sjeni, što je predstavljalo stanovito odstupanje od značajnog književnog predloška, ali je nedvojbeno pridonijelo vrijednosti filma. Poigravajući se nevjerojatno kreativno s granicama životne uvjerljivosti i filmske iluzije Welles je kao glumac uspijevao dati posebni čar čak i onim filmovima koji bi inače ostali na razini osrednjosti poput melodrame Irvinga Pichela iz 1946. Tomorrow Is Forever (u nas Sjenke prošlost). A u remek-djelu Carola Reeda Treći čovjek (The Third Man, 1949.) koje se često nalazilo pri vrhu raznih anketa o najboljim filmovima svih vremena Welles je u (po minutaži skromnoj) ulozi Harrya Limea dosegao nevjerojatno glumačko postignuće, jer je u njegovoj interpretaciji taj beskrupolozni crnoburzijanac postao ne samo sugestivan spoj demonskog i ljudskog nego i lik koji dominira filmom i u onom dijelu u kojem ga se ne vidi, ali se itekako osjeća njegova nazočnost.

A on sam je i danas – stotinu godina od rođenja i trideset godina od smrti nedvojbeno prisutan u svjetskom filmu kojemu svojim ne samo bitnim povijesnim doprinosom nego i živim utjecajem na mnoge suvremene filmaše ostaje jedna od bitnih sastavnica. (Tomislav Kurelec)