I ovogodišnji ciklus suvremenoga brazilskoga filma gledateljima koji preferiraju otklon od holivudske komercijale i eskapizma nudi četiri intrigantna i zanimljiva naslova koji pružaju uvid u recentnu sedmu umjetnost zemlje sambe, karnevala i sjajnog nogometa. Kinematografiju koju su tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, djelujući u okviru neorealizmom i novovalnim tendencijama obilježena pokreta Cinema Nuevo, ključno formirala ostvarenja velikog modernista Glaubera Roche te filmaša poput Nelsona Pereire dos Santosa, Carlosa Dieguesa i Ruya Guerre, da bi je posljednjih desetljeća afirmirali manje ili više ambiciozni autori Walter Salles, Fernando Meirelles, José Padilha i Sergio Bianchi, ali i daroviti i prilično zanimljivi redatelji kao što su Paulo Caldas, Lírio Ferreira, José Araújo i Djalma Limongo Batista, u četiri naslova iz novog ciklusa predstavljaju tri redatelja i jedna redateljica koji preferiraju osebujne ženske likove različitih generacija te njihove intimne i životne priče, a u slučaju scenarista i redatelja Camila Cavalcantea, čiji film Povijest vječnosti otvara ciklus, zamjetan je utjecaj magičnoga realizma koji i u ovom slučaju funkcionira vrlo efektno i cjelini daje dodatnu notu intrigantnosti.

Nagrađivana Cavalcanteova egzistencijalna romantična melodrama dramaturški je mozaično strukturirana priča o nekoliko mještana u gotovo pustinjski krajobraz smještenog provincijskog sela na sjeveroistoku Brazila. Vrijeme tu kao da stoji a mjesto je gotovo sasvim odsječeno od svijeta, svaki od četrdesetak mještana svakoga poznaje i malotko koga poštuje i voli, društvene regule su arhaične, primitivne i grube, ljudi su temperamentni i „kratkih fitilja“, a život jedne koze vrijedi više od ljudskog života. Osobito u razdoblju dugotrajne suše, dok stoka ugiba a i ljude intenzivnije kosi smrt, pa priču otvara sumorna sekvenca sahrane jednog dječaka. Riječ je o sinu sredovječne Querêncije, osamljene žene kojoj će se nedugo nakon sahrane početi udvarati siromašni slijepi harmonikaš i pjevač Aderaldo, kako se isprva čini bez ikakva izgleda na uspjeh. Žene različitih generacija nosivi su stupovi mjesnoga života, ali i inicijatori drama s mogućim tragičnim posljedicama, a pored stare Done Das Dores, čiji je dom ispunjen krunicama, slikama svetaca i portretima rodbine koja je sreću odlučila potražiti negdje drugdje, te koju će naposljetku neočekivano posjetiti problematični unuk Geraldo, tu je i mlada Alfonsina, jedino žensko u obitelji s četvoricom i agresivnim ocem. A tu je i Alfonsinin ujak Joãozinho, povremeni fizički radnik no temeljno umjetnik i pjesnik, neshvaćena duša koja nećakinju oduševljava umjetničkim instalacijama i improvizacijama, ne sluteći da time u njoj budi osjećaje koji bi mogli dovesti do kobnih posljedica. Film Camila Cavalcantea opora je, dojmljivo atmosferična, tjeskobna, smireno i sugestivno režirana te odlično glumljena poema o različitim aspektima i manifestacijama ljudskosti, o samoći, čežnji, ljubavi, strasti, snovima, smrti i tipičnim ljudskim manama, o zatiranju humanosti i njezinu opstanku ipak i unatoč svemu.

Ženska perspektiva dominira humornom socijalnom dramom Druga majka scenaristice i redateljice Anne Muylaert, i to ženska perspektiva iz čak triju očišta, dok su dva muška lika po svemu inferiorni, slabići i nezanimljivi, s primarnom funkcijom oslikavanja dominantne pozicije žene. U filmu 2015. godine na Berlinaleu ovjenčanom dvjema nagradama u programu Panorama, glavna ženska perspektiva pripada sredovječnoj kućnoj pomoćnici Val, koju sjajno interpretira Regina Casé. Val je služavka u domu energične Dona Barbare, pomalo razmažene i egoistične trendseterice (kako joj tepa Val) udane za pomalo asteničnog dr. Carlosa, bogatog nasljednika koji je obitelji priuštio bezbrižan život u luksuzu, no kako će se naknadno pokazati nezadovoljan brakom i vlastitim životom. Val već više od desetljeća predano skrbi o obitelji iz São Paula, a prema mladom Fabinhu, sinu Dona Barbare i dr. Carlosa, odnosi se poput biološke majke, štoviše i predanije i brižnije od nje. Val svoj realno ponižavajući klasni status podnosi stoički i fatalistički, jer neke su stvari jednostavno zadane, neizbježne i nepromjenjive, no uhodani red i mirna obiteljska svakodnevica – svi Val deklarativno drže članicom obitelji – počet će se nezaustavljivo mijenjati kad tijekom ljeta Val u posjet stigne njezina kći, Fabinhova vršnjakinja Jéssica. Ona je moderna djevojka koja okolnosti majčina života ne prihvaća zdravo za gotovo, smiješni su joj neki rituali i načini ophođenja, htjela bi da Val ne bude toliko klasno-pasivna i inertna, već da bude samosvjesnija, energičnija i s više samopoštovanja. Pod utjecajem slobodoumne, liberalne i konvencijama neopterećene djevojke koja baš kao i Fabinho priprema prijamni ispit za studij arhitekture, sve će se postupno početi mijenjati. Sve dok se naposljetku ne promijeni i sama Val, kojoj će kći biti detonator za buđenje ponosa, dostojanstva i svijesti o vlastitoj vrijednosti, ali na postupan i suptilan način, nimalo naglo i neočekivano. Unatoč određenoj shematičnosti u oslikavanju klasnih odnosa i razlika u današnjem ne samo brazilskom društvu, kao i formuličnosti u profiliranju likova koji su gdjekad više obiteljsko-socijalni simboli, film Anne Muylaert nudi dosta oštrouman, strastven i stalno nenametljivim humorom prožet pogled na milje brazilske srednje klase, a funkcionira i kao moralka o društvenim mijenama i onome što one nose.

Također nagrađivana biografska glazbena drama Gonzaga: Od oca sinu redatelja i suradnika na scenariju Brena Silveire, filmaša u dosadašnjoj karijeri višekratno posvećenog intrigantnim biografskim storijama obilježenih (i) glazbom, bavi se životima popularne brazilske folk-zvijezde Luìza Gonzage, jedne od najvažnijih i najinventivnijih figura u brazilskoj popularnoj glazbi, samoukog harmonikaša i pjevača koji se afirmirao baladama o siromaštvu, nepravdi i generalnoj tuzi, te njegova sina, također popularnog glazbenika Gonzaguinhe. Gonzagin bogat i u podjednakoj mjeri glazbenim uspjesima i osobnim odnosno obiteljskim dramama obilježen život predočen je shematično, u okviru razgovora oca i otuđena sina, a taj razgovor funkcionira i kao svođenje životnih računa obojice, i kao svojevrsni obračun iniciran sinovim zamjeranjem ocu zbog zanemarivanja i gotovo potpune odsutnosti iz njegova života. Dok je Gonzaga vjerovao da sve radi za dobro obitelji i sina, o kojem je nakon majčine smrti skrb preuzeo Gonzagin rođak s obitelji, da bi se otac brinuo isključivo o financijskoj strani uzdržavanja te nakon površnog zabavljanja s djevojkama ušao i u drugi brak, sin je odrastao bez očeve ljubavi. Obojica su glazbene motive i nadahnuće crpili iz vlastitih života, a storija o Gonzagi uz znatno manju zastupljenost Gonzaguinha teče ravnomjerno, s umetanjem dokumentarnih fotografija i filmskih isječaka te televizijskih snimaka, s predvidljivim epilogom i premazom patetike, uz oslonac na razmjerno raskošno scenografsko, kostimografsko i ikonografsko rekonstruiranje razdoblja koje se proteže kroz nekih pola stoljeća.

Nizom nagrada zakitila se i erotska biografska drama Bruna Surferica redatelja Marcusa Baldinija, na knjizi „The Scorpion's Sweet Venom: The Diary of a Brazilian Call Girl“ autora Raquel Pacheco i Jorgea Tarquinija temeljena storija o djevojci iz gornje srednje klase, buntovnoj posvojenoj kćeri iz dobrostojeće obitelji koja je u dobi od 17 godina otišla od kuće i postala prostitutka, da bi se kasnijim prebacivanjem poslovanja na internet prometnula u gotovo nacionalnu zvijezdu. Protagonisticu pravim imenom Raquel a umjetničkim Bruna Surferica vrlo raspoloženo utjelovljuje Deborah Secco, koja karakternu složenost i egzistencijalne turbulencije lika, kao i etičku dvojbenost njegova djelovanja dočarava prilično uvjerljivo, podjednako njegove izvanjske i intimno-psihološke mijene, koje su međusobno čvrsto i neraskidivo isprepletene i uvjetovane. I ovdje je riječ o u cjelini izvedbom konvencionalnom biopicu, čiji su najveći aduti provokativnost, naglašena erotiziranost, otvoreni prikazi nerijetko tabuiziranih seksualnih motiva i detalja, povremeno intrigantno poniranje u psihička stanja naslovnog lika te solidan ritam. (Josip Grozdanić)