Redateljske vrhunce je postigao u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je držan jednim od najzanimljivijih novih američkih autora, iako se za razliku od većine koji su snažno naglašavali društvenu kritiku, Mazursky bavio sudbinom pojedinca koju su osjećaji često određivali i više od životnih uvjeta



Mazursky je karijeru započeo glumeći male uloge, a tijekom karijere je preko sedamdeset puta nastupio na filmu i televiziji uglavnom u epizodama. Prva mu je bila u debitantskom filmu Stanleya Kubricka Strah i želja (Fear and Desire, 1953.) za špicu kojega je svoje rođeno ime Irwin Lawrence zamijenio s Paul. Ipak mnogo značajnije domete ostvario je kao scenarist (posebice u filmovima koje je sam režirao i za taj rad je dobio većinu od svojih mnogobrojnih nagrada i čak četiri nominacije za Oscara od redateljskog prvijenca Bob & Carol & Ted & Alice (1969.) do Neprijatelji: Ljubavna priča (Enemies: A Love Story, 1989.) prema Isaacu Bashevisu Singeru. Redateljske vrhunce je pak postigao u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je držan jednim od najzanimljivijih novih američkih autora, iako se za razliku od većine ostalih koji su snažno naglašavali društvenu kritiku, Mazursky bavio sudbinom pojedinca koju su osjećaji često određivali i više od životnih uvjeta.

Tada se počeo i to vrlo uspješno prikazivati i na redovitom repertoaru naših kina. Počelo je to s njegovim četvrtim filmom Čovjek i mačak (Harry and Tonto, 1974.) za kojeg je ponovno bio nominiran za Oscara za scenarij, a zlatni kipić je dobio Art Carney za naslovnu ulogu starog udovca koji ostaje bez stana u New Yorku i putuje sa svojim voljenim mačkom (s kojim ne smije u avion) diljem SAD-a da bi posjetio rođake. To neobično putovanje otkriva razne aspekte američke svakodnevice, ali i svu kompleksnost protagonistove osobnosti. Nakon toga slijedio je poluatobiografski film Sljedeća stanica Greenwich Village (Next Stop, Greenwich Village, 1976.). U jednoj sekvenci protagonist sanjari o budućoj slavi velikog glumca i počinje recitirati na praznoj stanici, ali policajcu koji se odjednom pojavljuje njegovo umijeće nije dostatno da u njemu prepozna bilo glumca bilo pijanca koji narušava noćni mir. Pokazuje to jednu od uočljivih vrijednosti autorova prosedea - prikazivanje dramskih situacija na originalno pomaknut, vrlo često komičan način koji stvara posebnu atmosferu u kojoj se na neočekivan način otkrivaju i vrlo nijansirano prikazana svojstva likova, ali i sredine u kojoj Mazursky detaljnije istražuje mentalitet ljudi i njihove navike nego društvene probleme. Pritom ne traži posebne redateljske efekte, nego mu je sigurno vođena režija prvenstveno funkcionalna, oslonjena ponajviše na vlastite kvalitetne scenarije i nastojanje da od svojih glumaca (koje dobro razumije zahvaljujući i vlastitom glumačkom iskustvu) dobije maksimalnu životnu uvjerljivost i snažan emocionalni naboj koji dira čuvstva gledatelja. To je u Sljedećoj stanica Greenwich Village za Zlatni globus donijelo mladom protagonistu Lennyju Bakeru za najboljeg debitanta, a Shelley Winters za najbolju žensku epizodnu ulogu.
Tu bitnu redateljsku odliku potvrđuje i činjenica da je osim Arta Carneya koji je dobio Oscara za Čovjeka i mačka još petero glumaca u njegovim filmovima zaslužilo nominacije za tu najprestižniju nagradu - Dyan Cannon, Elliott Gould, Lena Olin, Anjelica Huston i Jill Clayburgh koja je nominirana za naslovnu ulogu u filmu Slobodna žena (An Unmarried Woman, 1978.), jednom od najcjenjenijih američkih filmova kraja sedamdesetih i jedinom ostvarenju Mazurskog nominiranom za najbolji film. I u osamdesetima je on zadržao svoj renome, ali od devedesetih mu filmovi više nisu bili toliko uspješni i pomalo je tonuo u zaborav. A da to nije pravedno i da Paul Mazursky nedvojbeno ima značajno mjesto u povijesti američke kinematografije pokazat će i dva vrlo vrijedna filma koja Filmski programi prikazuju u znak sjećanja na tog zaslužnog američkog filmaša. (Tomislav Kurelec)