Veliki broj izvanserijskih uloga pokazuje da Paul Newman nije bio samo zvijezda za kojom je veliki dio ženske publike uzdisao zbog njegove ljepote, a muškarci se pokušavali s njime identificirati, nego i veliki glumac



Nakon šest nominacija za najbolju glavnu ulogu i jedne za najbolji film (1969. za redateljski prvijenac Rachel, Rachel u kojem nije glumio), već tada legendarni Paul Newman, jedna od najvećih holivudskih zvijezda svih vremena, dobio je 1986. počasnog Oscara za cjelokupni rad, jer su vjerojatno članovi Akademiji mislili da je njegov opus pri kraju, možda i zbog toga što je bitna sastavnica njegova statusa bila izrazita muška ljepota koja je i pored njegove dugovječne mladolikosti ipak bila podložna tijeku vremena. Ipak, sljedeće godine Newman je zaslužio i prvog i jedinog Oscara za Boju novca Martina Scorsesea, a još dva puta je bio nominiran - zadnji put za zadnju od sedamdesetak filmskih uloga u Putu do uništenja (2002.) Sama Mendesa.

Prvi veliki glumački uspjeh postigao je u kazalištu na Broadwayu u Pikniku Williama Ingea, nakon čega odlazi u Hollywood, gdje mu prvu afirmaciju donosi uloga boksača Rockyja Grazijana u Netko tamo gore me voli (1956.) Roberta Wisea. Samo dvije godine kasnije s prvom nominacijom za Oscara (Mačka na vrućem limenom krovu Richarda Brooksa), nagradom za najbolju mušku ulogu u Cannesu (Dugo, toplo ljeto Martina Ritta), te sjajnom interpretacijom Billya The Kida u Ljevorukom revolverašu Arthura Penna postaje jedna od velikih novih zvijezda (uz Jamesa Deana, Montgomeryja Clifta i Marlona Branda) koje izražavaju buntovnost mlade generacije.

Iako je i on pohađao kultni Actor's Studio u New Yorku, njegova gluma nije toliko naglašena i već na prvi pogled energična, pa mu je glumački stil bliži prethodnoj generaciji koja je ekranom dominirala karizmatičnom osobnošću, prilagođavajući joj uloge umjesto da se uvijek iznova transformira proživljenošću likova. Zato Newmanovi buntovnici u početku djeluju uljuđenije, ali hladnoća pogleda njegovih plavih očiju i jedva primjetan ironičan osmijeh ukazuju na snagu koju nije moguće ukrotiti.

Sa zrelošću od sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve češće tumači uloge odlučnih protagonista kojima se vjeruje i koji se uglavnom zbog moralnog integriteta bore za pravdu. Paralelno s time se još od kultnog Butch Cassidya i Sundance Kida (1969.) Georgea Roya Hilla povremeno pojavljuje u vesternima, gdje sa stanovitom ironičnošću tumači legendarne junake, što dobiva i parodijske elemente u Sucu za vješanje (1972.) Johna Hustona.

Veliki broj izvanserijskih uloga pokazuje da Paul Newman nije bio samo zvijezda za kojom je veliki dio ženske publike uzdisao zbog njegove ljepote, a muškarci se pokušavali s njime identificirati, nego i veliki glumac, a njegovom značajnu mjestu u svjetskoj kinematografiji druge polovice dvadesetog stoljeća pridonosi i njegov producentski rad, te režije pet odreda natprosječnih filmova. (Tomislav Kurelec)