Pedesete su naprosto bile tako zahtjevno razdoblje da je ambiciozni filmaš toga vremena morao pokazati da zna režirati

Filmske pedesete su razdoblje kojeg se treba prisjećati s nostalgičnim poštovanjem već i stoga što je hrvatska kinematografija - jedini put u povijesti bivše Jugoslavije - tada bila kreativno superiorna svemu što je nastajalo u srpskim, slovenskim, bosanskim i crnogorskim filmskim radionicama.
Da se ne shvatimo krivo, u potonjima nije bilo loših filmova, ali uzmite samo primjer Tanhoferova H-8! Za socijalističku kinematografiju tih godina bilo je malo neobično nakrcati filmsku radnju tzv. običnim malim ljudima - vozačima, novinarima, studentima, vojnicima, umirovljenicima i sl. - i nijednom ih ne suočiti s političkom realnošću društva u kojem žive nego sa onim najstrašnijim - nesmiljenošću sudbine. Ta svojevrsna preteča danas svenazočnih doku-drama, priča o zlosretnom sudaru autobusa i kamiona, dobila je dramsko uzdignuće dosjetkom scenarista da se žrtve udesa ne otkriju sve do završnice, a redatelj ju je poetski nadgradio korištenjem pjesme «Sretan put»: odlazak u smrt u tom filmu posjeduje nešto uzvišeno, a tu privilegiju ne morate - kao u partizanskim epopejama - zaslužiti isključivo herojskim činom.
U filmu Samo ljudi socijalistička je retorika puno zamjetljivija: junakinja je izgubila vid u ratu, rat je krivac što je junak ostao bez noge, a golema hidrocentrala u blizini glavnog poprišta radnje kao da je preuzeta iz svih onih filmskih priča u kojima protagonisti zatomljuju privatno da bi izgarali za kolektivno. Pa ipak, tijekom fabule sve je to potisnuto u drugi plan, jer se glavni likovi povlače u snijegom zameteni pansion i tamo proživljavaju ponekad sitne, a ponekad i poprilično krupne intimne drame. Hoće li slijepa mlada žena zamjeriti muškarcu u kojeg se zaljubila što joj nije otkrio da je hrom? I hoće li se sredovječna domaćica pansiona ikad pomiriti s time da joj nijedan od njezinih gostiju ne uzvraća skrivenu naklonost. Sve nijanse njihovih međuodnosa Branko Bauer izlaže tako superiornim redateljskim stilom, da nimalo ne iznenađuje što je to prvi hrvatski film koji se našao u službenom programu jednog velikog filmskog festivala - onoga u Veneciji.
I naposljetku - Vlak bez voznog reda! Sve do potkraj šezdesetih prvi na listi najboljih jugoslavenskih filmova po izboru domaćih kritičara, Bulajićev prvijenac (prikazan u službenom programu kanskog festivala) danas gledamo iz malo drukčije vizure, jer nam je svojedobno zatajeno da se skromni lički seljaci sele na plodne vojvođanske ravnice prvenstveno zato jer su od tamo istjerani folksdojčeri. Zanimljivo je i nešto drugo. U svojevrsnom nastavku tog filma, Obećanoj zemlji iz 1986, Bulajić je pokazao puno manju brigu za mise-en-scene nego u Vlaku bez voznog reda. Pedesete su naprosto bile takvo zahtjevno razdoblje! Ambiciozni filmaš toga vremena morao je pokazati da zna režirati, pa Vlak bez voznog reda pršti od kretanja u drugom planu, imponira vizualno dojmljivim lokacijama i vrvi sočnim glumačkim izvedbama. Zamislite da je takva priča realizirana dva i pol desetljeća kasnije: zbog tromosti izlaganja vjerojatno bi je bilo teško gledati! (Nenad Polimac)