Almodovar je svakako usporediv s Rainerom Wernerom Fassbinderom, drugim evropskim filmskim genijem. I Fassbinder i Almodovar iznimno su plodni autori, i pritom filmofili – zaljubljeni u hollywoodsku klasiku. Obojica su sjajni poznavatelji ženske psihe, i obojica homoseksualci – koji preispituju različite vrste seksualnosti, rugajući se malograđanskim i religioznim konvencijama, ali nikada se ne izrugujući pravoj ljubavi


„Od svih glumica s kojima sam ikada radio Penelope je jedina u meni izazvala osjećaj žudnje, životniji od senzualnosti samog snimanja filma. Za režisera je posve normalno da s glavnom glumicom dijeli bogat emocionalni svijet, u kojem postoji apsolutno sve - jedino nema seksa. Penelope je drugačija, izazvala je u meni pravu seksualnu želju”. Tako je sebi svojstvenom, bezobzirnom otvorenošću, Pedro Almodovar, gay ‘enfant terrible’ evropskog filma, opisao odnos sa svojom divom, Penelope Cruz, još 2006. dok su radili sjajnu crnu krimi komediju Vraćam se (Volver). Za holivudske, politički korektne standarde, posve neprihvatljiva izjava, no Almodovar ionako nikada nije odgovorio zovu holivudske puritanske konvencije, premda se u film zaljubio kao dječak gledajući Mačku na vrućem limenom krovu (1958.), i premda je producentima slavne tv serije Uvoda u anatomiju dopustio da kreiraju tv pilot epizodu na temelju njegovog prvog evropskog i svjetskog filmskog uspjeha Žene na rubu živčanog sloma (1988.).


Najpoznatiji španjolski režiser nakon Luisa Bunuela, preporoditelj španjolske kinematografije, Pedro Almodovar, rodio se u gradiću Calzada de Calatrava, u osiromašenoj španjolskoj pokrajini La Mancha. Taj nevjerojatno svestran umjetnik – režiser, scenarist, glumac i kompozitor - obrazovanje je stekao kod salezijanaca i franjevaca. Katoličke škole kod njega su razvile snažnu kritičnost prema Crkvi, te tu važnu španjolsku instituciju kasnije u svojim filmovima često izvrgava ruglu. U tinejdžerskim godinama, nakon što je – kako kaže biografska hagiografija – vidio Mačku na vrućem limenom krovu Richarda Brooksa, a prema slavnom književnom predlošku Tennessee Williamsa, otkriva veliku strast prema filmu, te se više ne odvaja od filmskog svijeta, prateći produkciju i proučavajući kinotečnu baštinu, ugradivši kasnije sve svoje filmofilske ljubavi u vlastiti opus. “Kino je postalo moje istinsko obrazovanje, u njemu sam naučio puno više nego u školi, kod svećenika“, rekao je režiser u jednom intervjuu. Već kao šesnaestogodišnjak, protiv roditeljske volje, sam, bez novaca, ali sa živom željom da snima filmove, seli u Madrid. Potkraj šezdesetih, na početku života u španjolskoj metropoli, preživljavao je prodajući rabljenu robu na buvljaku El Rastro. Taj grad je šezdesetih, unatoč diktaturi, bio prava oaza slobode i kulture za provincijskog tinejdžera. Almodovar nije studirao filmsku režiju, ne samo zato što nije imao dovoljno novaca za studij, već i zato što je Francova vlada iz političkih razloga početkom sedamdesetih zatvorila filmske škole. Umjesto faksa, pronašao je zaposlenje u španjolskom telekomu, Telefonici, gdje je radio kao administrator punih 12 godina. Od ušteđevine je uspio kupiti super 8 kameru, i tako je od 1972. do 1978. snimao kratke filmove uz pomoć svojih prijatelja. Premijere tih njegovih ranih filmova, snimljenih na superosmici, postajale su polako slavni događaji u rastućoj sceni španjolske kontrakulture. U nekoliko je godina Almodovar postao zvijezda La Movide, pop kulturalnog pokreta kasnih sedamdesetih u Madridu. Pedro i njegov brat Agustin Almodovar osnovali su 1987. produkcijsku kuću/kompaniju El Deseo S. A. , i od tada je brat glavni producent svih Almodovarovih filmova.

U kultnim madridskim godinama, Almodovar upoznaje život, susreće mnoštvo ljudi, među kojima su i njegovi budući živopisni filmski karakteri, brusi umijeće pričanja, te upoznaje sav jad srednje klase, žedne konzumerizma koji nadire. Njegova je kreativnost bujna, i zato je svaka životna situacija zanimljiva inspiracija. Almodovar živi uzbudljivu dvostrukost: danju je službenik, a noću tulumari, glumi u neovisnoj kazališnoj trupi Los Gollardos te snima super 8 filmove. Pisao je i za nekoliko alternativnih časopisa kao što su Star i Vibora, a bio je i član punk-rock grupe Almodovar and MacNamara. Između ostalog, objavljuje kratki roman, porno foto novele i brojne tekstove koji su uvelike utjecali na njegov pristup filmu. Njegovi filmovi snimljeni na superosmici zapravo su njegova akademija, razdoblje strpljiva učenja. Na opus su mu utjecali redatelji poput Billya Wildera, Georgea Cukora, Douglasa Sirka, Alfreda Hitchcocka, Luisa Bunuela, Blakea Edwardsa, Ingmara Bergmana, Johna Watersa, Rainera Wernera Fassbindera, Luis Garcia Berlange te neorealista Marca Ferrerija.

Almodovarov prvi film na 16mm traci, Salome bio je ujedno i njegov prvi kontakt s profesionalnim svijetom filma. U njemu igraju Carmen Maura i Felix Rotaeta, koji su ga potom i ohrabrili da napravi sljedeći film i pomogli mu da sakupi novce – tako je nastala šarmantna seksualna satira, Pepi, Luci, Bom y otras chicas del monton (1980.) – u filmografijama navedena kao prvi igrani Almodovarov film, jer je naknadno prebačen na 35-icu za javno prikazivanje. Nakon ovog uvoda, slijedi bogati niz filmova, provokativnih, snažno obojenih autorskom vizijom s postmodernističkim naglaskom na seksu, nasilju i religiji. Često šokantan, ponekad kontroverzan i bizaran, kako i dolikuje španjolskoj umjetničkoj tradiciji, Almodovarov filmski svijet ipak je ponovno otkrio Evropi i svijetu Španjolsku, koja za Francove vladavine ‘spavala’. Almodovar je svakako usporediv s Rainerom Wernerom Fassbinderom, drugim evropskim filmskim genijem, autorom izraslom u katoličkoj sredini, na njemačkom jugu, u Münchenu. I Fassbinder i Almodovar izuzetno su plodni autori, i pritom filmofili – zaljubljeni u hollywoodsku klasiku, naročito u melodramu i radove Douglasa Sirka. Obojica su sjajni poznavatelji ženske psihe, i obojica homoseksualci – koji u svojim filmovima preispituju različite vrste seksualnosti, rugajući se malograđanskim i religioznim konvencijama, ali nikada se ne izrugujući pravoj ljubavi.

U Mračnim navikama (Entre Tinieblas, 1983.), tamnoj melodrami s elementima komedije, i s potpuno ženskim glumačkim ansamblom, u kojem igraju i mnoge njegove kasnije omiljene glumice Carmen Maura, Juliera Serrano, Marisa Paredes i Chus Lampreave, Almodovar se bavi životnom pričom kabaretske pjevačice, što mu daje mogućnost da po prvi put koristi popularnu glazbu za izražavanje emocija. Glavna junakinja se, bježeći pred zakonom, sakrije u siromašan samostan u kojem časne sestre pate od različitih grijeha: tako je npr. nadstojnica samostana, koja se i zaljubi u pjevačicu, teška ovisnica o drogama. Film je, naravno, satira na španjolske religiozne institucije, ali priča o osobama koje su vođene svojom intuicijom i strašću puno više nego razumom – što je i kasnije režiserova autorska opsesija. Već sljedeće godine Almodovar snima film Što sam učinila da sam zaslužila ovo? (Qué he hecho yo para merecer esto?, 1984.) inspiriran španjolskim crnim komedijama iz pedesetih i ranih šezdesetih godina, a bavi se disfunkcionalnom obitelji, na čelu s patrijarhalnim ocem i majkom kućanicom koja cijelu familijarnu konstrukciju drži na okupu, na štetu vlastitog integriteta i života.

Prve internacionalne odjeke Almodovar je zaslužio filmom Žene na rubu živčanog sloma (Mujeres al borde de un ataque de nervios, 1988.), laganom feminističkom komedijom, inspiriranom holywoodskim komedijama iz pedesetih, radom Georgea Cukora i kasnije Fassbindera. Glavnu junakinju, Pepu, profesionalnu filmsku dublericu naglo ostavlja oženjeni ljubavnik. U dva dana Pepa ga opsesivno pokušava pronaći, prolazeći istovremeno kroz učenje vlastitih osjećaja. Ovim filmom Almodovar se još jače etablirao kao ‘ženski’ autor, s posebnim senzibilitetom za temu ženske samostalnosti. „Žene su spektakularnije kao dramski akteri, imaju raznolikiji i veći registar osjećaja od muškaraca”, izjasnio se Almodovar. Uspjesi su se zaredali i filmom Veži me (Atame!, 1990.) gdje se njegova muza, Victoria Abril zaljubljuje u svog otmičara, kojeg igra Antonio Banderas. Nakon toga uslijedili su napadi od strane feministkinja, te različitih ženskih grupa zbog „sadomazohističkih podtonova” – premda je Almodovar, u načelu, omiljeni autor svih marginalnih društvenih grupa. Film Kika (1993.) stilski je vrlo heterogen: Kiku, djevojku dobrog srca, koja ne prolazi sjajno u životu, slijedi amoralan televizijski reporter u stalnoj potrazi za senzacijama. Kika je snažna kritika masovnih medija, no film nije izazvao oduševljenje kritike i publike.


Zreliji pristup i drugačije poimanje likova vidljivo je u Cvijetu moje tajne (La flor de mi secreto, 1995.) gdje se posvetio detaljnom i pozitivnom oslikavanju muških likova. Taj se film smatra prekretnicom u Almodovarovu opusu, jer je posvećen ljubavi i kreativnosti, poput kasnijih filmova Sve o mojoj majci i Pričaj s njom. Filmovi mu postaju vizualno dojmljiviji, snažniji, a tematikom u Živom mesu (Carne tremula, 1997.), čiji je scenarij nastao na temelju romana Ruth Rendell, približava se problematici ljubavi, gubitka i patnje s raznim kombinacijama seksualnih orijentacija. Sudbine likova povezane su često i protiv njihove volje, a radnja se zbiva između 1970. kada je Franco proglasio izvanredno stanje, i 1996. kada Španjolska već živi potpuno izvan Francova restriktivnog naslijeđa.

Upitan da objasni uspjeh svojih filmova, Almodovar je u maniri holivudskih klasika skromno odgovorio da su valjda – „vrlo zabavni”. Almodovar je u autora uistinu izrastao pod snažnim utjecajem holivudskih filmova koji se ‘vrte’ oko ženskih glavnih karaktera, oko kojih se sve događa i koji sve pokreću – i on apsolutno želi ostati u toj tradiciji. Istovremeno, autor je otvoren u svojoj homoseksualnosti, i zato inkorporira elemente undergrounda i gay kulture u mainstream filmsku formu, uspijevajući ovom postupku dati ‘crossover’ privlačnost i tako pridobiti srca široke publike.

Godine 2002. predstavlja kompleksnu melodramu Razgovaraj s njom (Hable con ella, 2002.) koja nas uvodi u živote dviju junakinja u komi. Naljutio je mnoge, ali i pokupio Oscara za najoriginalniji scenarij, te francuskog Cesara za najbolji nefrancuski film. Dvije godine kasnije opet je izazvao medijsku buru i linč konzervativaca s djelom Loš odgoj (La mala educacion, 2004.). Za ovaj se film – koji prati dva dječaka, Ignacija i Enriquea u njihovom odrastanju u katoličkoj školi, i njihovom susretu s ljubavlju, filmom, seksom i strahom - svi slažu da je najbliži njegovoj vlastitoj biografskoj priči i da vrlo vjerno prikazuje Almodovarove probleme u odrastanju i prihvaćanju vlastite seksualne orijentacije, a još više s prihvaćanjem homoseksualnosti sa strane društva.

Nakon tog dramskog izleta, Almodovar se vratio na svoje omiljeno područje: podžanr bogate melodrame s velikim ženskim ansamblom u kojem je obavezno Penelope Cruz. Godine 2006. dolazi s filmom Vraćam se, a višeznačnost naslova komentirao je i sam autor: ”Vratio sam se komediji. Zatim sam ponovno u ženskom univerzumu, ponovno u La Manchi.” Penelope Cruz, koja je za ulogu u Vraćam se dobila Zlatnu palmu u Cannesu, igra i glavnu ulogu u Almodovarovom najnovijem filmu Slomljeni zagrljaji (Los abrazos rotos, 2009.).


Kritičari su potpuno bili zavedeni talentom Penelope Cruz od njezine uloge u Sve o mojoj majci iz 1999. (Ovaj film dobio je više nagrada nego ijedan drugi u španjolskoj filmskoj industriji - Zlatnu palmu u Cannesu, Oscara i Zlatni globus za najbolji strani film, francuskog Cesara za najbolji strani film, Goyu, najveću španjolsku filmsku nagradu u više kategorija, i mnoge druge). Ulogu časne sestre zlatnog srca koja zatrudni s transvestitom narkomanom, zarazi se AIDS-om, rodi dijete i potom umre, Almodovar je napisao posebno za Cruz. Premda je koncept karaktera vrlo postmoderan i almodovarovski, sestra Maria Rosa je primarno katolička kreacija – mješavina djevice Marije i Marije Magdalene – koja povezuje mnoge točkice u autorovu opusu, koji uz sve posebnosti njeguje i vrlo mediteranski stav prema majci i majčinstvu – bez obzira što je uloga majke kod Almodovara iz tradicionalne obitelji 'preseljena' u nove zajednice i različite seksualne orijentacije.


Slomljeni zagrljaji su s velikim uspjehom prikazani na prošlogodišnjem Kanskom festivalu. Harry Caine, glavni junak filma je slijepi pisac, koji je ranije bio filmski redatelj, poznat pod svojim pravim imenom, Mateo Blanco. Svoj posljednji film režirao je prije desetak godina, a u njegovom filmu i životu našla se i fatalna Lena, koju igra Penelope Cruz, i koja u filmu - kako šaljivo primjećuje jedna internetska kritika – ima više različitih identiteta no sam Jason Bourne.

Kritičar londonskog Sunday Timesa ocijenio je Slomljene zagrljaje kao introspektivno, polu-autobiografsko djelo s više tokova priče, fragmentiranim filmskim vremenom i obratima. I premda Zagrljaji možda nemaju emocionalnu ubojitost Sve o mojoj majci ili smijeh Žena na rubu živčanog sloma, ovo je najkompleksniji Almodovarov film, djelo koje može snimiti samo genij. No, baroknu raskoš tema, majstorstvo forme, humor i toplinu Almodovarovih filmova dugujemo ne samo predivnom talentu ovog autora, već i njegovoj nepokolebivoj vjeri u autentične ljudske emocije, koje povezuju sve seksualne manjine s 'običnim' ljudima i koje ovaj hrabri autor nikada nije prikrio cinizmom ili gorčinom. (Alemka Linsinski)