Iako poput filmskoga velikana Hitchcocka nije osvojio nijednog Oscara, ne računajući na onog počasnog, ali je zato bio nominiran osam puta, što se u filmskim biografijama često navodi kao najveći grijeh, Peter O'Toole je poput velikog Hitcha postao svojevrsna britanska institucija
Rođen u Irskoj, ali odrastao u Leedsu rastrgan između konjskih utrka i pubova, upitan na jednoj radiopostaji što bi želio biti kad odraste, rekao je, 'Pjesnik ili glumac'. U mladosti se bavio političkim aktivizmom i sudjelovao u prosvjedima protiv angažmana Velike Britanije u korejskom ratu, a kasnije i onom vijetnamskom. Karijeru je započeo na daskama bristolskog kazališta Old Vic, iako mu je u gorkom sjećanju ostao jedan drugi Old Vic, onaj londonski, kad je kritika sasjekla njegovu ulogu u Macbethu. Završio je prestižnu Royal Academy of Dramatic Arts u istoj klasi s Albertom Finneyem i Alanom Batesom, pa su na neki način mogli formirati i vlastiti glumački trijumvirat, nešto poput žilave sekte koju povezuju slični nestašni interesi. Nedostajali su im još samo Richard Harris i Michael Caine da bi se trijumvirat proširio u britansku glumačku armadu. Ulogu plavookog pustinjskog vraga u epskom biopicu Lawrence od Arabije u režiji velikog Davida Leana koja ga je prometnula u ultimativnog superstara, dobio je nakon što ju je odbio Finney, iako je najprije bila ponuđena Marlonu Brandu. Za razliku od Finneya, O'Toole je surađivao sa sineastima krajnje dijametralnih autorskih osobnosti, od Otta Premingera i Johna Hustona, do Tinta Brassa i Bernarda Bertoluccija, ali i u jedinom hollywoodskom filmu Alejandra Jodorowskog (šifra: Kradljivac duge), iako se nikad nije odvajao od teatra kao dugogodišnji član mitske Royal Shakespeare Company, što je ostavilo trag i u njegovu filmskom radu. Glumačku karijeru započeo je sporednom ulogom u filmu Nicholasa Raya The Savage Innocents u kojem je tada već slavni Anthony Quinn portretirao Inuita. Koliko je bila krhka spona koja je povezivala njegov angažman u teatru i na filmu dokazuje i O'Tooleova uloga u Beckettu u kojem mu je partner bio Richard Burton, a čiji je eksplozivni portret Henrika II postao svojevrsni model na kojem je Al Pacino izgradio svoju manirističku karijeru, iako se Henrikov i Beckettov finalni randevu na plaži koji se pokušavao iščitati u homoerotskom diskursu iz današnje perspektive doima ridikulozno. Na sličnom teatarskom kolosijeku počiva i njegova uloga u Zimi jednog lava u kojem se nanovo pojavio s krunom Henrika II, ali u društvu Katharine Hepburn. Sada njegov Henrik II više nije naočiti frajer, već starac koji se raspada. A voljeli smo ga i u Lord Jimu u kojem pokušava neurotično elaborirati konradovsku metafiziku razgovarajući s Jamesom Masonom o starosti svijeta i cijeni zla, dok direktor fotografije Freddie Young tretira u tom filmu Jimovu džunglu na isti način kao što je promatrao Lawrenceovu pustinju. Od filma se oprostio na krajnje dostojanstveni način, autoironičnom ulogom ostarjelog starca u Veneri Rogera Mitchella snimljenoj prema scenariju Hanifa Kureishija. Jer, nitko nije bio u stanju u tim poznim godinama izgovoriti 'your cunt' tako sočno kao što je to u tom filmu učinio O'Toole. (Dragan Rubeša)
