Tragična prerana smrt sjajnoga glumca Philipa Seymoura Hoffmana kao da se mogla naslutiti u većini njegovih uloga, a svakako u najznačajnijim rolama koje je ostvario i za koje je među ostalim od četiri nominacije za Oscara potvrdio onu za naslovnu ulogu u biografskoj drami Capote. Svi njegovi najznačajniji nastupi, poput primjerice onih u izvrsnoj krimi-drami Dok vrag ne sazna da si mrtav Sidneya Lumeta, u impresivnoj crnohumornoj egzistencijalnoj mozaik-drami Sreća Todda Solondza, u pričom bizarnom remek-djelu Sinegdoha, New York Charlieja Kaufmana, u fascinantnom Masteru Paula Thomasa Andersona i u Capoteu Benneta Millera, bili su obilježeni jasno izraženom crtom Hoffmanove autodestruktivnosti i spremnosti za odlazak i preko ruba psihofizičke izdržljivosti, pri čemu je ponekad bio zamjetan njegov gotovo sadistički odnos prema vlastitoj tjelesnosti.

U kreiranju uloga Hoffman je psihološke profile likova koje je tumačio, bez obzira bili oni stvarne osobe poput Trumana Capotea ili pak obični svakodnevni ljudi definirani socijalnim kontekstima te naizgled nimalo zanimljivim i banalnim egzistencijama, uslojavao tamnim nijansama asocijalnosti, mizantropije, prijetvornosti, manipulativnosti, egoizma i do odbojnosti izmijenjenih psihičkih stanja. Premda je u Capoteu, kojeg prikazujemo u sklopu programa prisjećanja na glumce i redatelje preminule tijekom 2014. godine, demonstrirao i sklonost preglumljivanju i manirizmu, i ta je uloga još jedan bjelodan dokaz da je najprirodniji glumački habitus Philipa Seymoura Hoffmana bio onaj karakterno i moralno dvojbenih te ponekad besprizornih likova osuđenih na životni poraz. (Josip Grozdanić)