Ni jedan europski niti američki filmski skladatelj nije imao hrabrosti pisati glazbu onako kako ju je pisao Nino Rota



Kao učenik avangardnih skladatelja glazbe 20. stoljeća, Ildebranda Pizzetija i Alfreda Caselle, Nino Rota (1911.-1979.) je cijeli život skladao klasičnu glazbu: opere, balete, orkestralna, komorna djela, djela za zborove… Skladao je i kazališnu glazbu, no danas se prvenstveno pamte njegove filmske partiture. Kao filmski skladatelj surađivao je s eminentnim redateljima: Albertom Lattuadom, Francom Zeffirellijem, Renatom Castellanijem, Luchinom Viscontijem, Francisom Fordom Coppolom, Renéom Clémentom, Edwardom Dmytrikom, Eduardom de Filippom… Ipak, najviše je poznata njegova suradnja s Federicom Fellinijem. Fellinijevi filmovi, poput Ulice (1954.), Cabirinijih noći (1957.), Slatkog života (1960.), Osam i pol (1963.), Satyricona (1969.), Amarcorda (1973.) i drugih, potaknuli su skladateljevu maštu, što je dovelo do sasvim posebne realizacije spoja auditivnog i vizualnog u njima.

Početak suradnje Nina Rote s Federicom Fellinijem, suradnje koja je s jedne strane omogućila redatelju da jače naglasi isprepletanje realnog i irealnog, pa čak i nadrealnog, a koja je s druge strane, upravo mijenjajući izrazito suvremen glazbeni izraz u groteskni, ironični i karikaturalni, učinila partiture Nina Rote višeznačnim i prepoznatljivim – obilježio je film Bijeli šeik. To ne znači da se Rota tada prvi put susreo s filmskom glazbom. Naime, do 1952. godine napisao je već šezdesetak (!) filmskih partitura (što je zamjetan broj u prebogatu opusu koji broji oko devedeset partitura za filmove), stekao iskustvo i surađivao s različitim redateljima. U međuvremenu dodijeljene su mu brojne nagrade, pa i nagrada talijanskih filmskih kritičara Nastri d'Argento koju je dobio za partiture filmova Rat i mir (King Vidor, 1965.), Bijele noći (Luchino Visconti, 1957.), Romeo i Julija (Franco Zeffirelli, 1968.) i Proba orkestra (Federico Fellini, 1978.).

U stvari, ni jedan europski niti američki filmski skladatelj nije imao hrabrosti pisati glazbu onako kako ju je pisao Nino Rota. On je, razmišljajući fragmentarno, grotesknim temama stvarao romantično-tragični okvir za priču (kao na primjer u Ulici). Osim toga, često se služio tehnikom lajtmotiva i tu je tehniku duboko razradio, poput nekog drugačijeg Wagnera, prateći niz moralnih i ljudskih pitanja koja je u filmovima postavljao Fellini. Rotini lajtmotivi rijetko su jednosmjerni: oni obuhvaćaju više ideja i time pridonose mnogoznačnosti i glazbene i filmske poruke. S druge strane, poput mnogih drugih skladatelja i Rota iste teme koristi u različitim djelima, pa se u Fortunelli pojavljuju tri motiva od kojih će dva ponovno upotrijebiti u Slatkom životu i u Kumu.

Glazba za tri Coppolina Kuma (Rota je doživio samo prva dva iz 1972. i 1974., no Coppola je u trećem Kumu iz 1990. upotrijebio Rotinu ranije skladanu glazbu kako bi zvučno zaokružio filmski serijal) pripada skupini djela iz skladateljeva opusa čije su teme zaživjele izvan filmova. No poseban je i način na koji je melodija Speak Softly Love upotrijebljena u priči o životu nekoliko generacija mafijaške obitelji talijanskog podrijetla u Americi. Naime, izrazito romantičnim glazbenim jezikom i jednako romantičnim tekstom, ona gotovo kontradiktorno stoji uz prizore iz filma. Doživljava se, dakle, dvoznačno, kao što se doživljava većina Rotinih tema u Fellinijevim filmovima. A to znači da poseban odnos glazbe i prizora nije bio uvjetovan samo odlukama redatelja, nego i odlukama skladatelja koji se znao prilagoditi, transformirati i preobratiti u romantičara ili komičara, ali samo da istakne drugačiji pogled na tužni i pesimističan svijet usamljenosti i, najčešće, okrutne stvarnosti. (Irena Paulus)