Izraelski angažirani film danas iznjedrio je daleko radikalnije i odvažnije autore, poput Nadava Lapida (Policajac) i Roee Rosena (Tse). No, Gitai i dalje ostaje jedna od njegovih najvitalnijih figura



Ono što je u izraelskoj književnosti danas Amos Oz, to je u izraelskom filmu danas Amos Gitai. U zadnje tri dekade snimio je mnogo dokumentarnih i igranih filmova čiji prosede združuje osobno i političko, sustavno mjereći duljinu i širinu izraelske povijesti i društva, njihove kontradikcije, potrage za identitetom, tenzije i dinamike. S obzirom na ono što se trenutno zbiva u Izraelu, govoriti o izraelskom filmu danas gotovo je nemoguće, a da se ne zanemari njegova sociopolitička komponenta. 'Izgledaš mi nekako sumnjivo', rekao je režiseru jedan izraelski vojnik i oduzeo mu pasoš tijekom snimanja doksa Field Diary (Dnevnik s bojišnice), zaprijetivši da će mu uništiti kameru. Rezultat je u isti mah ironičan, fragmentaran i halucinantan, ali i iznenađujuće lirski, bilo da Gitai promatra Palestinke dok oplakuju uništena stabla masline ili izraelske vladine službenike koji u pustinji pokapaju ostatke židovskog heroja iz 1. stoljeća.
Iako je Gitaijev prvi doks o napuštenoj kući iseljenih Palestinaca u koju se useljava židovska obitelj (Kuća) cenzurirala izraelska TV, banalnost zla postaje autorova dominantna preokupacija, bilo da istražuje vječne sukobe onih koji se useljavaju i onih koji se iseljavaju (motiv prisilne deložacije Izraelaca iz njihovih kuća sagrađenih u pojasu Gaze u pulsirajućem Oslobođenju). Njihove male i velike ratove, mitove i povijesne zablude. Ono što je u Fullerovoj Velikoj prvoj diviziji bio Robert Carradine koji sintetizira sva autorova ratna iskustva, to je u Gitaijevu Kippouru Liron Levo u ulozi autorova alter ega intelektualca Weintrauba koji štuje Marcusea i odbacuje materijalizam. Naravno, ime Sama Fullera u odjavnoj špici Kippoura nije tek svedeno na banalni hommage. Fuller se ukazuje u čak tri Gitaijeva filma (Golem - Kameni vrt, Gibelina – Metamorfoza melodije, Milim), iako se u autorovu dokumentarnom opusu pojavljuju i neki drugi sineasti. Sjetimo se Coppole u Američkim mitologijama i palestinskog sineaste i aktiviste Elie Suleimana u Ratu i miru u Vesoulu s kojim dijeli gotovo identičnu političku ideologiju. Još od začudne komorne igre Kadosh koja se bavi položajem žene u ultraortodoksnom židovstvu, kojem je važna isključivo njena utroba, Gitai voli promatrati svoje junake unutar prostora kojeg obitavaju, njihove vječne sukobe i putovanja. U Obećanoj zemlji grupa estonskih prostitutki sudjeluje u ponižavajućem itineraru prema obećanom Izraelu i u vječnom je pokretu, pri čemu autorova kamera ne miruje niti u jednom trenu. U uvodnim kadrovima Oslobođenja (Disengagement), njegovi stranci podijelit će cigaretu u jurećem vlaku shvativši da imaju puno toga zajedničkog, dok Juliette Binoche napušta udobnost Avignona i odlazi u nemirni pojas Gaze gdje živi njena kći. U Slobodnoj zoni, genijalna Hanna Laslo vozi Natalie Portman prema Jordanu kako bi susrela misterioznog Amerikanca koji se bavi sumnjivim rabotama. No, autoru je najzanimljiviji Portmaničin profil kojim stalno teku suze, da bi se na trenutak smirila i nanovo zaplakala. Ona plače za čitavu regiju.

Ponekad gotovo da ne napušta prostor stambene zgrade u Tel Avivu (Alila), iako i dalje ostaje politički budan, više u ulozi precizna promatrača nego pedantna etičara. Ovakav tretman prostora ne iznenađuje jer je Gitai studirao arhitekturu. Otud i njegova opsesija prema dugim kadrovima i vožnji kamerom, koja precizno demarkira prostor sukoba, često svedena na jedan kontinuirani kadar. Gitai pritom voli postavljati teška pitanja, ali se pravi kao da mu do odgovora nije stalo. Njegovi filmovi često su kontradiktorni, neujednačeni, ponekad pretjerani. U rijetkim prilikama ponaša se krajnje suzdržano i smireno (promatrati lice Jeanne Moreau u Plus tard). Ali te filmove se teško zaboravlja. Jer, izraelski angažirani film danas iznjedrio je daleko radikalnije i odvažnije autore, poput Nadava Lapida (Policajac) i Roee Rosena (Tse). No, Gitai i dalje ostaje jedna od njegovih najvitalnijih figura. (Dragan Rubeša)