Prije gotovo pola stoljeća, kasnih 1960-ih, nekolicina mladića s ovih prostora opsjednuta filmom krenula je u neobičnu pustolovinu koja je epilog dobila u fenomenu „praška škola filma“. Avantura započeta filmskim eksperimentima u lokalnim kinoklubovima diljem bivše Jugoslavije nastavila se učenjem raznih filmskih „zanata“ na znamenitoj praškoj filmskoj školi FAMU, a potom, povratkom u domovinu, nizom autorskih filmova koji su, pod utjecajem češkoga novoga vala i Praškoga proljeća, potkraj 1970-ih promijenili krvnu sliku nekadašnje jugoslavenske kinematografije i vratili je na europsku filmsku kartu.


Najstariji redatelj s praškom diplomom, Lordan Zafranović, prvi je cjelovečernji film Nedjelja (1969.) snimio još za studija u produkciji FAS-a, da bi početkom 1970-ih iz produkcije počeli izlaziti debitantski filmovi drugih čeških đaka – Rajka Grlića (Kud puklo da puklo, 1974.), Srđana Karanovića (Društvena igra, 1976.), Gorana Paskaljevića (Čuvar plaže u zimskom periodu, 1976.), Gorana Markovića (Specijalno vaspitanje, 1977.), kasnije i nešto mlađeg Emira Kusturice (Sjećaš li se Dolly Bell, 1981). Kreativnog udjela u tim filmovima imali su i njihovi vršnjaci s drugih odsjeka praške akademije, poput snimatelja Živka Zalara (u filmovima Grlića, Karanovića i Markovića) ili Vilka Filača (kod Kusturice), a i sami redatelji međusobno su surađivali, najčešće u ulozi koscenarista.


Premda praški studenti nikada nisu istupili kao jedinstvena grupa s manifestom ili programom, niti njegovali slične poetike, njihovi filmovi izdvajali su se iz korpusa tadašnjeg jugoslavenskog filma po nekim zajedničkim crtama: umjesto ideologiziranih junaka i stereotipija koji su zavladali nakon obračuna s „crnim valom“, na domaće ekrane oni donose svakodnevni život i „obične“ ljude, a umjesto patosa, crno-bijelih formula i diletantizma njihovim filmovima dominiraju humor, ironija, humanistički angažman i zanatske vještine. Tu novu kreativnu energiju, koja je u drugoj polovici 1970-ih potvrdu dobivala i kod kuće (filmovi četvorice autora praške grupe pokupila su sve važnije nagrade na Puli 1978.) i na inozemnim festivalima, s vremenom je prepoznala i domaća publika, pa mit stvoren oko „praške škole“ i danas podgrijavaju nezaboravljeni, gledani i/ili hvaljeni naslovi čeških diplomaca kao što su, osim već spomenutih, Paskaljevićev Pas koji je voleo vozove (1977.), Markovićeva Nacionalna klasa (1978.), Karanovićev Miris poljskog cveća (1977.) i TV serija Grlom u jagode (1975.), Zafranovićeva Okupacija u 26 slika (1978.) i drugi.

Diana Nenadić