Potpisnik ovih redaka kao favorita izdvaja crtić Regine Pessoa Tragična priča sa sretnim završetkom, Grand Prixom na festivalu u Annecyju 2006. ovjenčanu, posebnom tehnikom graviranja realiziranu i iznimno poetičnu storiju o curici



Kad se govori o portugalskom filmu, podjednako današnjem kao i onom kroz veći dio 20. stoljeća, prvo ime koje neizbježno pada na pamet je Manoel Cândido Pinto de Oliveira. Vitalni filmaš koji i u 103. godini neumorno snima službeno je najstariji aktivni redatelj na svijetu koji praktički kontinuirano djeluje već okruglih osam desetljeća, točnije od njegova dokumentarnoga prvijenca Douro, Faina Fluvial iz 1931. Kad se kaže da je de Oliveira neformalna istoznačnica za sedmu umjetnost iz zemlje fada i vrhunskog nogometa, ističe se i činjenica da je on, nakon što se nepotpisan pojavio u nijemom filmu Fátima Milagrosa Rina Lupoa iz 1928., prvi službeni glumački nastup ostvario u drugom portugalskom zvučnom filmu, komediji A Canção de Lisboa Joséa Cottinellija Telmoa iz 1933. Kao jedini živući autor koji je obilježio i nijemi i zvučni film u svojoj domovini, iznimno vitalan i energičan De Oliveira se u većini svojih ostvarenja, dokumentarnih baš kao i igranih, grubo rečeno bavi sudbinom svijeta te smislom života i smrti, pri čemu nadahnuće i energiju crpi iz teatra, književnosti i filozofije. No, premda je neosporna perjanica i ključna osobnost portugalskog filma, de Oliveira je tek jedan u nizu umjetnika i profesionalaca koji su obilježili kinematografiju njegove zemlje. Oni koji se bave poviješću portugalske kinematografije ističu nezamjenjivu ulogu producenta Antónia de Cunhe Tellesa, osobe koja je najvažnija za oblikovanje Cinema Novo, novog portugalskog filma sredinom šezdesetih godina, konkretno od 1963. do 1967. Upravo je Telles najzaslužniji za to što su se, manje pod utjecajem talijanskog neorealizma i britanskog free cinema a neusporedivo više francuskog novog vala, tada promovirala autorska imena i oblikovale estetike koje će transformirati nacionalnu filmsku industriju i portugalski film svijetu predstaviti u sjajnom svjetlu. Pod utjecajem novog vala (Telles je među ostalim nepotpisan suproducirao i Truffautovu Nježnu kožu) u Portugalu šezdesetih razvila se ne samo filmska produkcija nego i sustavnija filmska kritika. Prijelomni naslov portugalskog novog filma hvaljeni je i iznimno niskobudžetni Os Verdes Anos 20-godišnjeg Paula Roche iz 1963., koji su slijedili izvrsni biografski dokumentarac Belarmino Fernanda Lopesa, romantična drama Domingo à Tarde Antônia de Maceda te Rochin drugi film Mudar de Vida. Uz suradnju Tellesa ta su trojica mladih filmaša Portugal upisali na zemljovid filmski relevantnih zemalja u kojoj nastaju ambiciozna, beskompromisna, inovativna i snažnim autorskim osobnostima obilježena djela koja su označila jasan otklon od dotad dominantnih i naglašeno komercijalnih komedija i melodrama. Eksperimentirajući s montažom, zvukom, svjetlom i bojom, spomenuti su se redatelji, djelujući kroz kino-klubove i autorske osobnosti formirajući pod utjecajima Renoira, Viscontija, Rossellinija, Mizoguchija, Antonionija, Bergmana i Cassavetesa, usredotočili na realistične životne priče s naglaskom na svakodnevicu mladih te intrigantne društvene i političke teme poput nezaposlenosti, egzistencijalnog otuđenja, socijalnih migracija i propitkivanja uloge i utjecaja katoličke crkve.

Svim se time kao i mnogim drugim temama portugalski film bavi i danas, a detaljnija priča o razvoju tijekom proteklih gotovo pola stoljeća zahtijevala bi znatno više prostora i vremena. Ovdje stoga izdvajamo samo u međuvremenu i tijekom posljednjeg desetljeća afirmirane filmaše poput dokumentarista Pedra Coste, redatelja Manuela Guimãraesa, Joséa Fonsece e Coste i Joãoa Césara Monteira, nagrađivanih autora sjajnih animiranih filmova Regine Pessoa, Joane Toste, Joséa Miguela Ribeira i Zepea, te potpisnika zapaženih „kratkiša“ Joãoa Ruija Guerre da Mate, Joãoa Pedra Rodriguesa, Luísa Alvesa de Matosa i Iñes Oliveira. Hvaljena ostvarenja nekih od spomenutih autora možete pogledati i u reprezentativnim programima portugalskog kratkog igranog, dokumentarnog, animiranog i eksperimentalnog filma u kinu Tuškanac. Hrvatska je publika tek dva filma, efektnu i naglašeno pesimističnu egzistencijalnu dramu China, China dvojca da Mata – Rodrigues te animirani Tragična priča sa sretnim završetkom Regine Pessoa, prethodno imala prilike pogledati, a svi su ostali naslovi premijerni. Potpisnik ovih redaka kao favorita izdvaja potonji crtić Regine Pessoa, Grand Prixom na festivalu u Annecyju 2006. ovjenčanu, posebnom tehnikom graviranja realiziranu i iznimno poetičnu storiju o curici kojoj srce vrlo brzo lupa i koja vjeruje da je ptica zarobljena u tijelu djevojčice. Uživajte u portugalskim kratkim filmovima! (Josip Grozdanić)