Torrenti? Skidanje filmova s Interneta? The Pirate Bay? Od takvih izraza, svaki kino programer koji drži do sebe hvata se u panici za glavu



Zato zvuči pomalo paradoksalno da je u ovaj Ciklus švedskog filma uvršten i doks 'TPB AFK: The Pirate Bay Away From Keyboard' Simona Klosea, koji završava porukom 'Molim vas, šerajte ovaj film online'. Tako i bi, jer dan nakon njegove premijere na 63. Berlinaleu, film je postao dostupan 'online'. Iza njegova enigmatičnog naziva krije se nedavno ugašena legendarna švedska platforma za 'skidanje' filmova i glazbe koja je zadala velike glavobolje holivudskoj industriji, inkarniranoj u liku odvjetnice Monique Wadstead koja preuzima ulogu dežurne babaroge, dok su na strani dobra trojica internetskih aktivista koji su pokrenuli 'The Pirate Bay' – Fredrik Neij, Gottfrid Svartholm i Peter Sunde, iako im se pridružuje i četvrti akter iz sjene, biznismen i investitor Carl Lundstrom. No Kloseov komad prvenstveno je zanimljiv u fenomenološkom diskurzu, dok su organizatori okruglih stolova uglavnom fokusirani na problematiku 'copyrighta' koju on otvara, ali i suce koji ne prave razliku između megabita i megabajta.

I dok uvodni kadrovi Kloseova doksa s 'Volvom' i kabelima u krupnom planu prizivaju estetiku punokrvnog špijunskog filma u maniri Coppolina Prisluškivanja, virtuozni Mikael Marcimain (Call Girl) također rabi slični kompendij filmskih kamera, fotoaparata, magnetofona, prisluškivanja i praćenja, u najboljoj tradiciji Pollacka i Pakule, da bi pokazao kako se iza površine jednog hladnog ali sređenog društva kriju one famozne podzemne struje, s političarima koji se zalažu za ženska prava, ali im nisu mrski ni seksualni izleti s maloljetnim nimfetama (autorov gotovo manijakalni odnos prema kostimima i scenografiji puno duguje Alfredsonovu filmu Dečko, dama, kralj, špijun, ali s naglaskom na 'dami', uvijek sjajnoj Pernilli August). A u slični ambijent uranja i Axel Petersen u Avalonu, samo što Abbu i hedonizam sedamdesetih zamjenjuju Roxy Music i hedonizam osamdesetih, inkarniran u liku ocvalog plejboja koji pokušava otvoriti ekskluzivni klub u mondenom ljetovalištu Bastad, ali će mu investiciju iz snova minirati smrt litvanskog radnika na baušteli, iako famozni song Bryana Ferryja ovdje postaje himna starenju i prolaznosti, dok autor pokušava očistiti junakovu putanju od bilo kakvih psiholoških ograničenja.

Poput Marcimainova filma, tako i doks Palme u režiji Maud Nycander i Kristine Lindstrom traga za izgubljenim vremenom švedske politike. Opet smo u Petersenovim osamdesetima, samo što je sada riječ o stvarnoj osobi, konkretnije, nerazjašnjenom ubojstvu velikog Olofa Palmea čija je šetnja Stockholmom u društvu sjevernovijetnamskog ambasadora jako naljutila Amere, dok autorice koriste i dosad neobjavljeni Super 8 footage koji otkriva njegove intimnije obiteljske trenutke. A stvarnom osobom bavi se i Posljednja presuda autorskog veterana Jana Troella, biopic o novinaru Torgnyju Segerstedtu, oštrom kritičaru nacizma u vremenima u kojima je Švedska pokušala zadržati političku neutralnost. I dok Troell pokušava združiti intimno i političko, način na koji on promatra junakov ljubavni trokut bliži je Bergmanu, dok se njegov politički bunt više podastire u maniri slapsticka (opet je tu izvrsna Pernilla August, ali u posve drukčijoj ulozi u odnosu na onu iz Marcimainove Call Girl, sada kao židovska vlasnica novina u kojima on piše).

I dok se Ciklusom provlače priče o stvarnim ljudima, tu su i motivi slobode govora i cenzure koji združuju slučaj The Pirate Bay hakera s akterima Grittenova aktivističkog doksa Big Boys Go Bananas!, koji je u stvari nastavak njegova prethodnog komada Bananas!, fokusiranog na grupu nikaragvanskih radnika na plantaži banana koji su optužili korporaciju Dole Food Company zbog korištenja zabranjenog pesticida, nakon čega je ista zatražila da se zaustavi distribucija filma. (Dragan Rubeša)