Ono što se na Zapadu svodi na puko kršenje društvenih tabua i efekte šoka, iranski redatelji, ne zaboravljajući da se sve radi 'u ime Boga', nerijetko prevode u razumijevanje običnog života (i smrti), kontemplativne sfere i spiritualne kategorije


Dok smo iranskome filmskom čudu pribrajali nove filmove i nagrade, kinematografija zemlje zatravljene filmskim medijem postupno je 'odrastala' i sazrijevala, autorski se podmlađivala, tematski i stilski diversificirala. Prošle su godine o tome u Zagrebu svjedočile i iranske redateljice, pokazujući kako se, unatoč restriktivnim društvenim kodeksima i pravilima reprezentacije (osobito kada su žene u pitanju), u filmu može osvojiti prostor kreativne slobode. Ono što se na Zapadu svodi na puko kršenje društvenih tabua i efekte šoka, iranski redatelji, ne zaboravljajući da se sve radi 'u ime Boga', nerijetko prevode u razumijevanje običnog života (i smrti), kontemplativne sfere i spiritualne kategorije. Pritom ne bježe od polifonije i/li nesuglasja kojima je prožeta i iranska svakodnevica.


Seyed Reza Mir-Karimi, scenarist i redatelj mlađe generacije čiji je opus u žarištu ovogodišnjega ciklusa iranskoga filma, po mnogo čemu je tipični izdanak iranske kinematografije. Od četiri igrana filma koja je do sada režirao, dva se centralno ili rubno bave likovima djece, vrlo čestom tematskom okosnicom iranskoga novog vala (Dječak i vojnik; Pod mjesečinom, 2001); dva se mogu odrediti kao filmovi ceste, osvjedočeno popularan podžanr među iranskim filmašima (Dječak i vojnik; Tako daleko, tako blizu, 2004); a barem tri i kao religijske parabole s izrazitim elementima melodrame (Ovdje gori svjetlo, 2002). No, tradicionalne teme i konvencije dobivaju nove primjese, kako iz same zbilje, tako i iz transcendentne domene. Tako dijete u Karimija postaje sitni prijestupnik s margine, bez zaštite obitelji, ali i agens oplemenjivanja odrasloga pratitelja/'čuvara' (vojnika u Dječaku i vojniku) ili njegova vraćanja na pravi put (slučaj kolebljiva svećenika u filmu Pod mjesečinom). Cesta nije samo fizička poveznica/razdjelnica između tradicionalnog, ruralnog i moderniziranog, urbanog Irana, nego i metafora traganja za izgubljenom bliskošću, pročišćenjem i samospoznajom. Protagonista egzistencijalističke drame Tako daleko, tako blizu, liječnika u potrazi za na smrt bolesnim sinom u egzotičnoj pustinji, ona će istodobno dovesti do (simbolične) smrti i emotivnog preporoda. Iako se ovaj film višim produkcijskim standardima, ali i tematizacijom otuđenja, najviše približio zapadnjačkom modelu (modernističkog) filma, u Europi dosad je najbolje prošao kronološki drugi i bitno asketski film ovoga autora, Pod mjesečinom (nagrada kritičara u Cannesu).


Iranski ciklus dopunjuju i dva filma drugih autora, i opet s egzotične geografske margine. U slučaju Hladnih suza (Aziz Allah Hamidnejhad, 2002) riječ je o ratnoj granici. Iransko-irački sukob u minskim poljima izravno sučeljuje kurdsku gerilku i iranskog vojnika, no neprijateljstvo rasplinjuje jaka mećava pretvarajući ga u platonsku romansu i antiratnu poruku. Napokon, gluhonijemi dječak i strogi seoski učitelj u filmu Iza maglene zavjese (2005), namijenjenom mlađoj publici, ipak ne uspijevaju do kraja svladati prepreke povjerenju i bliskosti koje im postavlja mentalitet sredine, a to film Parviza Sheikha Tadija čini gorkom i sjetnom melodramom. Ali i potvrdom da Iranci svoj egzotičan i naizgled samodovoljan svijet ne žele utopiti u iluziji spokoja i savršenstva. (Diana Nenadić)